search icon Arhiva

„GOVORI DA BIH TE VIDEO“

Ima li istinitije rečenice koja bi bolje objasnila emisije takozvanog „dokumentarnog zvuka“ od ove koja je naslov emisije Radio Beograda Drugog programa koja se emituje svakog radnog dana u 17.00 časova i predstavlja istinski izuzetak u ponudi radijskih sadržaja u Srbiji. Nekoliko autora i autorki svakodnevno u kontinutetu već godinama nam pružaju mogućnost da slušamo „život“.

Dokumentarni zvuk je složenica koja se sastoji iz dva elementa izrazito plodne i kreativne simbioze sadržaja i njegovog nosača ili distributera. To praktično znači da kratke ljudske priče iz svakodnevnog života u zvučnoj kulisi okruženja gde pripovedanje nastaje i glas pripovedača i tek po koja natuknica autora čine potpuno autentičnu „prostor-vreme“ situaciju i uvlače radijski auditorijum u pripovedačev svet bez ostatka.

Obično se kaže da je radio medij pozadine, da uz njega možemo usput da se bavimo drugim važnim stvarima, da je medij imaginacije jer auditorijum učitava svoje predstave u zvučni zapis. E kad je reč o dokumentarnom zvuku koji bih razlikovala od dokumentarne radijske reportaže, a objasniću i zašto, to nije baš moguće.

Ova radijska forma vas potpuno obuzme i vi se osećate kao aktivni deo onoga što se emituje jer shvatate da tu nema montaže, nema dodatnog kreativnog intervenisanja na prikupljenom audio materijalu, nema zvučne muzičke kulise koja potpomaže empatisanju i doprinosi katarzi, nema dodatnog teksta autora reportaže koji doprinosi sažimanju vremena emitovanja sa vremenom dijegeze. Ništa. Dokumentarni zvuk je apsolutno autentičan „jedan na jedan“ snimljen i zato toliko stvaran i gotovo opsedajući. Dokumentarni zvuk beleži sve, i pauze i pogrešne početke i tehničke poteškoće i zvukove i šumove i tišinu. Sve je deo dokumentarnog zvučnog zapisa koji ne insistira na perfekcionizmu u uzorkovanju zvuka. Osobe koje govore su sasvim obične, ali i sasvim neobičnih ličnih iskustava. To čak nije presudno za odabir pripovedača, mnogo je važnije to čime su trenutno preokupirani, kako vide sebe i druge ovde i sada. Uobičajena mesta snimanja su stan, kafe, klupa u parku, ulica, obala reke ili jezera, planinski obronak, voćnjak, vinograd ali i vinski podrum, seosko imanje, atelje, sirotište, bolnica, škola, kao i zum aplikcija za internetsku komunikaciju u doba svekolikog pandemijskog zatvaranja, zaista svako mesto gde ljudi žive i/ili rade, gde dokoličare, gde imaju potrebu da se susretnu sa drugim osobama i sa njima podele neko vreme i nekoliko misli bilo da je reč o takozvanim zemaljskim ili virtuelnim susretima.

Emisije dokumentarnog zvuka poput ove Radio Beograda Drugog programa „GOVORI DA BIH TE VIDEO“ podrazumevaju da auditorijum putem audio senzacije dele sa pripovedačem njegovu ili njenu intimu, sećanja, želje, nade, strahove. Važno je samo da te osobe to žele da podele sa radijskim „svetom“ i da taj „radijski svet“ želi da ih sasluša jer imaju neka zajednička interesovanja ili je naprosto znatiželjan, pa i „audio voajerski“ raspoložen da zaviri i ušuška se u tuđi svet na jedno pola sata koliko ove emisije u proseku traju.

Reči koje izgovaramo čine nas vidljivijim od svake slike, tačnije videa, jer auditorijum kada samo sluša tada je skoncentrisaniji na ono što se govori, na poruke koje šalje naš glas, njegova boja, jačina, ton, kao i način na koji se oblikuju rečenice, reči koje se biraju, tišina između dve misli, šumovi okoline koji odvraćaju pažnju pripovedača. Dakle jasnije vidimo suštinu onih koji samo govore od onih koji su snimljeni audio-video tehnologijama. Radio je zato savršeno sredstvo prenosa.

Ako su vam ovakvi nepredvidivi susreti sa nepoznatima izazovni dovoljno je da svakog radnog dana uključite u 17.00 časova Radio Beograd Drugi program i evo novih ljudi, novih susreta, novih iskustava, novih priča, u emisijijama dokumentarnog zvuka „GOVORI DA BIH TE VIDEO“.

Valja dodati na kraju i to da postoje emisije dokumentarnog zvuka u kojima je suština upravo uzorkovanje šuma, buke, tišine, vetra, šuštanje grana, padanje kiše, glasanje životinja i ptica, brujanje mašina, motora, automobila, kamiona, vozova, brodova, otvaranje i zatvranje vrata, prozora kapija, ulična vreva… Dakle svih onih zvukova koje uzimamo zdravo za gotovo i o njima ne razmišljamo kao zvučnoj dokumentarističkoj priči svakodnevnog života. U ovoj vrsti emisija dokumentarnog zvuka nema ljudskog glasa. One su uvek eksperiment vrhunskih tonmajstora i za takve emisije je potrebna izuzetna veština i kreativnost i tehničko-tehnološka oprema savršenog kvaliteta.

Međunarodni festival TAKTONS koji se održava već decenijama u Novom Sadu a domaćin je Radio Novi Sad (javni servis Vojvodine) ima jednu od takmičarskih disciplina upravo emisiju dokumentarnog zvuka.

Osim na festivalima ove emisije se retko mogu čuti na radiju, eventualno na kulturno-umetničkom Trećem programu koji neguju samo javni servisi svuda u svetu pa tako i kod nas.

U užurbanoj svakodnevici okrenutoj više kliktanju i prevrtanju po internetu, a manje tišini i razmišljanju, izgleda više nema vremena za veoma sofisticirane zvučne kreativne dokumentarne reportaže. Na žalost. Istini za volju to su ujedno i veoma skupi projekti dokumentarnog zvuka za veoma zahtevan i malobrojan auditorijum, ali to ne znači da ovakve radijske kreacije treba izbaciti iz programske sheme, na protiv. Stanovišta smo da se publika mora obrazovati i tako što joj treba stalno nuditi i formu i sadržaj visokog kvaliteta. Možda se iznenadimo koliko je auditorijum željan upravo takvih medijskih sadržaja, a plej liste su samo nužna zvučna kulisa jer drugog u ponudi gotovo i da nema.

Prof. dr Dubravka Valić Nedeljković

 

Marketing influensera Pobednici prvog MIL...