search icon Arhiva

MEDIJSKA PISMENOST – DECA KAO NAJOSETLJIVIJI AUDITORIJUM

Deca su najverniji i najveći televizijski auditorijum, istovremeno televizija, pa čak i javni servisi u Srbiji, nisu doprli na pravi način do tog auditorijuma bilo stoga što produkuju veoma ograničen broj sadržaja namenjen isključivo deci, bilo da deca nemaju naviku da pažljivo biraju šta će gledati, a radijski program gotovo uopšte ne slušaju. Istraživanja su takođe pokazala da roditelji deci uglavnom ograničavaju vreme provedeno uz medije a ne kontrolišu sadržaje koje ona prate. Stoga je važno, a posebno u doba pandemije koju smo iskusili tokom 2020,  kada su svi više uz razne medie, nego što su okupirani nekim drugim aktivnostima, da se prateći programe medijske pismenosti i roditelji i nastavno osoblje i deca osnaže za bolje razumevanje sadržaja koji se posreduju medijskim kanalima, ali i skrivenih poruka koje utiču, nekad direktno, a nekad implicitno na socijalizaciju dece.

Decom kao medijskim korisnicima bavili su se različiti istraživači. Danas je već i kod nas dostupna mnogobrojna relevantna literatura u štampanom i digiotalnom obliku. Tako na primer baveći se psihologojom medija Džajls (2011)[1] navodi da ukoliko svakodnevno  emituje sadržaje određenog tipa televizija, naglašavajući specifične vrednosti, oblikuje i učvršćuje i određen pogled na svet. „Na primer, ukoliko živimo u oblasti u kojoj nema zločina, malo je verovatno da će stalno gledanje sadržaja o zločinima doprineti stepenu straha koji osećamo kada pređemo kućni prag” (Džajls, 2011:32).  Ali, „ako smo doživeli jedan ili dva neprijatna incidenta u kraju u kome živimo, često gledanje kriminalističkih filmova na televiziji učiniće da budemo još uznemireniji zbog mogućnosti da postanemo žrtva” (Džajls, 2011:32).

Ponavljanje određenih sadržaja daje moć televiziji jer tako kontinuirano posredovane poruke doprinose da auditorijum uči obrasce ponašanja i delovanja i prihvata ih kao deo svoje svakodnevnice, odnosno prihvata ih kao nešto što je normalno i prirodno.  Ključ je u svakodnevnom ponavljanju istog sadržaja. Upravo medijski monitorizni Novodadske novinarske škole[2] daju taj rezultat. Sve nacionalne televizije emituju uglavnom sličan tematski sadržaj, odnosno sadržaj sličnog tipa i formata ponavljajući iznova i iznova gotovo identične poruke. Uočavanje sistematskog ponavljanja sadržaja kao učinkovite propagandne medijske strategije jeste važan segment medijskog opismenjavanja.

Sjuart Hol (Stuart Hall, 1997)[3] u teoriji reprezentacije ukazuje na to da mediji ne prezentuju stvarnost prenoseći i oslikavajući ono što se zaista dešava, već je reprezentuju, te se tako kroz medijske sadržaje ugrađuju određena značenja koja oslikavaju stavove i koncepte moćnih elita dominantnih u njihovoj kulturi. Značenja koja se reprezentuju medijskom porukom koriste jezik, znakove i slike kojima se reprezentuje poruka, navodi Hol (1997:22) i kaže da „deca uče sistem i konvencije reprezentacije, kodove jezika i kulture, koji ih opremaju praktičnim značenjima domimamtnim u njihovoj kulturi, omogućavajući im da funkcionišu kao kompetentni subjekti.”

Teorija o reprezentaciji povezana je usko sa konceptom stereotipa jer se ustanovilo da se  stereotipi prema rečima Hola (1997) pojavljuju tamo gde postoji nejednakost moći, dok je Ričard Dajer (1999)[4] temeljeći svoje mišljenje o stereotipima na Lipmanovim[5] pogledima i definicijama stereotipa pokušao da pronađe odgovor na pitanja ko definiše i ko kontroliše stvaranje i širenje stereotipa. Pojedina istraživanja Novosadske novinarske škole ukazuju na to da medijiske poruke na implicitnom nivou upravo potpomažu širenju stereotipa i predrasuda o drugom i drugačijem.

Nesporno je da je uloga medija velika i da su mediji bitan element socijalizacije dece kao i procesa izgradnje njihovog identiteta.  Smatra se da televizija deci pruža mogućnost „učenja po modelu”. Tačnije može se sa visokom predvidljivošću pretpostaviti da će dete često gledajući neki medijski sadržaj koji mu se jako sviđa imitirati junake, te ponavljanjem naučiti i usvojiti određena ponašanja. Albert Bandura[6] je u svojim eksperimentima pokušavao da tvrdi da li postoje i ako „da” kakve su posledice dečjeg gledanja agresivnog ponašanja. Vremenom, shvatilo se da uloga televizije u procesu socijalizacije može biti i drugačije orjentisana i da agresivno ponašanje nije jedini model koji se mogao naučiti iz medijskih sadržaja.

Edukativna funkcija televizije iskorišćena je za kreiranje školskog programa u okviru obrazovno-dečijih redakcija javnih servisa  u Srbiji. Ovaj model je nasleđen od veoma  uspešnog formata obrazovnog programa koje su od sredine 50-tih godina dvadesetog veka negovale  takozvane matične jugoslovnske radio-televizije. Pozitivan učinak poput uticaja televizije na razvoj govora dece, učenja stranih jezika, moralnih kodeksa ponašanja, sticanja znanja iz obrazovnih sadržaja, beleži se decenijama i ne bi ga trebalo zanemariti. Posebno su dragocena iskustva televizije kao učionice u vreme pandemije kovida 19. Bez obzira na stepen profesionalizma produkcije školskog programa, realizovanog tokom 2020, koji je bio različit u odnosu na sadržaj i nastavni kadar koji je učestvovao u realizaciji, telivizija kao virtuelna učionica pokazala je  veliki potencijal za medijski opismenjene nastavnike,  roditelje i učenike.

Valja istaći međutim i to da „najveća opasnost od televizijskog ekrana nije toliko u ponašanju koje prouzrokuje koliko je u ponašanju koje sprečava – priče, igre, porodične radosti i svađe kroz koje dete mnogo uči i na osnovu kojih se obrazuje njegov karakter” Bronfenbrener[7] (1997:254).

Televizija je samo jedan od činilaca koji imaju uticaja na razvoj deteta „pošto televizijski program u kuću dolazi iz spoljašnjeg izvora, on čini deo detetovog egzosistema. U onom sistemu u kojem ovaj moćni medijum širi svoj uticaj ne neposredno, već putem delovanja na roditelje i njihovu interakciju sa decom” (Bronfenbrener, 1997: 254).

Jedna od snaga televizije prema Goc i Slot (Gȍtz & Schlote, 2016:3)[8] jeste i  „intenzivno emocionalno iskustvo“ koje ona pruža koristeći umetničke filmske kodove, čime može pokrenuti „snažne emocije kao što su strah, ponos, radost i sramota“, bes i ljutnja.

Dakle, jasno je „da se roditelji moraju ozbiljnije baviti odabrom sadržaja koje će njihova deca konzumirati kao medijska publika” (Valić Nedeljković, 2008:62), ali ni nastavnici nisu oslobođeni tog zadatka u ovom vremenu kada gledanje televizije i sedenje za računarom odnosno „igranje” sa mobilnim telefonom preuzima veliki deo budžeta slobodnog vremena dece i mladih.

Medijsko opismenjavanje roditelja i prosvetnih radnika je danas značajnije nego ikada ranije jer zbog pandemije cela populacija mnogo više vremena provodi u kući i ispred TV ekrana a sadržaji, na žalost, nisu sasvim prilagođeni situaciji u kojoj se nalzimo evo već godinu dana[9].

Stoga je neophodno da se u okviru onlajn i nastave na daljinu sa učenicima  razgovara o medijskim sadržajima koje gledaju, ili prate na društvenim mrežama, kao i da roditelji sa decom više razgovaraju o tome šta prate i kako to razumeju uz uključivanje društveno-političkog konteksta za dekonstrukciju medijskog diskursa, kao još i kulturnog kontekst, kontekst medija, teme, žanra. Upravo kroz dekonstrukciju medijskih sadržaja uz pomoć kritičke analize, koja se uči kroz medijsko opismenjavanje, otvara se mogućnost za  mnogo mudrije „oblikovanje naših života i trenutaka koji tek dolaze…“[10].

prof. dr Dubravka Valić Nedeljković[11]

 

Tekst je nastao u sklopu projekta „Zvoni za MIP – osnaživanje učenja medijske i informacione pismenosti u školskom sistemu Srbije“ realizuje Novosadska novinarska škola uz finansijsku podršku Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Holandije u okviru MATRA programa, Balkanskog fonda za demokratiju (projekat Nemačkog Maršalovog fonda SAD) i Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu. Stavovi izneseni u tekstu ne moraju nužno odražavati stavove donatora.

 

[1] Džajls, D. (2011). Psihologija medija. Beograd. Clio.

[2] Izveštaji o svim istraživanjima dostupni na: novinarska-skola.org.rs

[3] Hall, S. (1997): “The Work of Representation”, u: Hall, Stuart (ed.), Representation: Cultural Representations and Signifying Practices. London: Sage. (13 – 74). Pogledano: 12. 1. 2021. https://fotografiaeteoria.files.wordpress.com/2015/05/the_work_of_representation__stuart_hall.pdf

[4] Dyer, R. (2002). Only Entertainment, London: Routledge. Dyer, R. (1999). The Role of Stereotypes. Taken from Paul Marris and Sue Thornham: Media Studies: A Reader, 2nd Edition, Edinburgh University Press. Pogledano 12.01.2021. na URL:

http://www.english-ecorner.com/comparativeCulture/core/deconstruction/frameset/stereotype.htm

[5] Lippmann, W. (1998). Public opinion. Transaction Pubslihers:(2 printing) New Brunswick and London. Pogledano: 20.01.2021. https://monoskop.org/images/b/bf/Lippman_Walter_Public_Opinion.pdf

[6] Preporučujemo:

Bandura, A. (1986). Social foundations of thought and action: A social cognitive theory.  Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. In: The health psychologu reader. David Marks (ed.). (2002: 94-104). Pogledano: 19. 01. 2021.  https://books.google.rs/books?hl=sr&lr=&id=PdY9o3l5vpYC&oi=fnd&pg=PA94&dq=Bandura,+A.+(1986).+Social+foundations+of+thought+and+action:+A+social+cognitive+theory.+Englewood+Cliffs,+NJ:+PrenticeHall.&ots=uGaYxSZnbP&sig=zAO_GDZS77J2iK0GME0tJHFzLjc&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false

Bandura, A. (1991a). Social Cognitive Theory of Self-Regulation. Organizational behavior and human decision processes 50, 248-287. Pogledano: 13. 01. 2021.

https://www.uky.edu/~eushe2/Bandura/Bandura1991OBHDP.pdf

Bandura, A. (1991b). Social cognitive theory of moral thought and action. In W. M. Kurtines & J. L. Gewirtz (Eds.), Handbook of moral behavior and development Vol. 1, ( pp. 45-10). Hillsdale, NJ: Erlbaum

Bandura, A., Ross, D. & Ross, S. (1961). Transmission of Aggression through Imitation of Aggressive Models. In: Journal of Abnormal and Social Psychology, Vol 63, No 3. (575-582). Pogledano: 13. 01. 2021. https://pdfs.semanticscholar.org/3706/7acd33ad2ba2ed384baada06e7d74b800399.pdf

Bandura, A. (1965). Influence of models’ reinforcement contingencies on the acquisition of imitative responses. Journal of personality and social psychology, 1(6), 589-595.

Bandura, A. (1990) Uloga procesa učenja po modelu u razvoju ličnosti. U: Proces socijalizacije kod dece: izabrani radovi (priredili Ivan Ivić i Nenad Havelka) Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva (str. 37-51)

[7] Bronfenbrener, J. (1997). Ekologija ljudskog razvoja. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

[8] Götz,  M. & Schlote, E. (2016). Emotions in Children‘s TV: A few reminders for children’s Tv producers on feelings. In: Published by International Central Institute for Youth and Educational Television (IZI). Birgit Kinateder (Ed.).  Germany: DESIGN AND REALISATION Pogledano: 07. 01. 2021. https://www.br-online.de/jugend/izi/english/publication/Reminder_Emotions_in_Childrens-s_TV.pdf

[9] Dnevnici u doba korone: Svedočanstvo o medijima iz ugla auditorijuma (2020). Dostupno na: https://novinarska-skola.org.rs/publication/dnevnici-u-doba-korone-svedocanstvo-o-medijima-iz-ugla-auditorijuma/ Pregledano: 21.01.2021.

[10] Valić  Nedeljković, D., Kleut, J. (2013). Teorijsko – metodološki okvir istraživanja. Valić – Nedeljković, D., Kleut, J. (ur). Evropa, ovde i tamo: Analiza diskursa o evropizaciji u medijima zapadnog Balkana. Novi Sad: Filozofski fakultet, odsek za medijske studije (str. 65 – 71).

[11] U saradnji sa MA Vanjom Đekić

 

Zvoni za MIP... Mediji u vreme...