search icon Arhiva

Pravo javnosti da zna u praksi 2020. godine i u budućnosti

I prošle godine nastavljen je trend povećanja broja žalbi Povereniku za informacije od javnog značanja zbog ignorisanja organa vlasti da odgovore na Zahteve za pristup informacijama od javnog značaja koje upućuju novinari i građani. Žalbe novinara, više nego drugih tražilaca informacija, ostaju nerešene, a Nacrt novog zakona predviđa i duži rok povereniku za odgovor na žalbu, dva umesto jednog meseca, što znatno može uticati na aktuelnost novinarske priče. 

Ćutanje uprave na zahteve građana i medija prepoznato je kao veliki problem u Izveštaju Evropske komisije za 2020. godinu, a Srbija je kritikovana i zbog niskog nivoa transparentnosti institucija i nefunkcionisanja pravnih mehanizama. Danas je Međunarodni dan prava javnosti da zna.

Zahtev za pristup informacijama — alat u rukama novinara ili gubljenje vremena

Novinari i mediji su Povereniku za informacije od javnog značaja u 2020. godini podneli 278 žalbi (osam posto od ukupnog broja podnetih žalbi), a u velikom delu njih zahtevali su da dobiju informacije u vezi sa pandemijom kovida 19 (59 žalbi). Žalbe su najčešće podnosili zbog ćutanja uprave, odnosno zbog toga što organ od kog je informacija tražena nije odgovarao na zahtev novinara. 

Posebno zabrinjava podatak, ocenjuje se u Izveštaju Poverenika za informacije od javnog značanja za 2020. godinu, što organi vlasti u 34 posto slučajeva nisu postupili ni nakon odluke poverenika kojom je naloženo da se informacije dostave novinarima i predstavnicima medija. „Broj neizvršenih rešenja Poverenika po žalbama novinara i medija značajno je viši u odnosu na opšti trend kad su u pitanju drugi žalioci”, navodi se u izveštaju i zaključuje da Poverenik za informacije ovakvu praksu ocenjuje kao neopravdanu „budući da je reč o profesiji koja informacije potražuje radi pisanja i izveštavanja javnosti o temama od opšteg interesa javnosti”. Dodatno, prema poslednjoj verziji Nacrta novog zakona, poverenik će umesto trideset imati šezdeset dana rok da odgovori na žalbe, čime se, uzimajući u obzir važnost aktuelnosti teme za medije, dodatno otežava rad novinara.

Prepreku novinarima da obavljaju svoj posao tokom prošle godine na tren je predstavljao i Zaključak Vlade o informisanju u vreme pandemije, usvojen 28. marta 2020. i povučen pet dana kasnije „na izričitu molbu“ predsednika Srbije Aleksandra Vučića, a pod pritiskom nevladinih domaćih i međunarodnih organizacija. Zaključak je propisivao centralizaciju javnih informacija o pandemiji korona virusa tokom vanrednog stanja, te su sve informacije u vezi sa pandemijom javnosti mogli saoštavati samo premijerka Srbije Ana Brnabić i Krizni štab. Istovremeno, tokom nekoliko dana koliko je ovaj Zaključak bio na snazi, zbog širenja panike noć u zatvoru provela je novinarka Ana Lalić nakon pisanja o neadekvatnoj opremljenosti Kliničkog centra Vojvodine u uslovima pandemije.

Interes javnosti da zna postoji uvek kada je reč o informacijama koje se odnose na ugrožavanje ili zaštitu zdravlja stanovništa i organi javne vlasti u takvim situacijama moraju brzo reagovati i učiniti dostupnim informacije bez bilo kakve intervencije poverenika.

Ipak, informacije koje se odnose na ugrožavanje i zaštitu ljudi, na trošenje budžetskih sredstava, postupke organa vlasti, kao i na javne nabavke i donacije za vreme pandemije virusa korona ne samo da nisu transparentno objavljivane, već ih građani ili mediji nisu dobijali ni na zahtev niti nakon što bi dostavljanje informacija naložio poverenik. „U doba pandemije pružanje pravovremenih i tačnih informacija od suštinskog je značaja, jer građani svoje odluke u vezi sa ponašanjem u zdravstvenoj krizi u značajnoj meri donose na osnovu podataka i informacija primljenih od nadležnih organa javne vlasti”, zaključuje se u izveštaju poverenika. Javnost ni dan danas nema informacije o tome koliko je koštala nabavka medicinske opreme tokom pandemije.

Uz informacije o zdravlju i zaštiti životne sredine, kao karakteristični slučajevi neadekvatnog postupanja organa javne vlasti po zahtevu za pristup informacijama u izveštaju se navodi i nedavanje informacija o trošenju javnog novca. „Poverenik je uvek doslednog stava da informacije o trošenju javnog novca i raspolaganju javnim sredstvima načelno uvek moraju biti dostupne javnosti”. Cenu koštanja spomenika Stefanu Nemanji u Beogradu, ali ni druge podatke iz ugovora o ovom poslu, javnost ni mesecima nakon postavljanja spomenika nije saznala iako je poverenik naložio čelnicima Beograda da informacije dostave tražiocu. Rešenja nisu izvrešena ni nakon što je, zbog nemogućnosti naplate novčane kazne, poverenik zatražio pomoć od Vlade, niti nakon što je spise predmeta dostavio Upravnoj inspekciji.

Šta nam donosi, a šta odnosi novi Zakon

Ključne prepreke za ostvarivanje prava na slobodan pristup informacijama prošle godine bile su pravni okvir, nemogućnost upravnog izvršenja rešenja poverenika, neadekvatna odgovornost organa vlasti, otežano sprovođenje ovlašćenja poverenika i sve veći broj slučajeva zloupotrebe prava na slobodan pristup informacijama od javnog značaja. Budući da je novi zakon u pripremi već nekoliko godina, logično bi bilo očekivati da se ove prepreke neće naći u izveštaju poverenika za 2022. godinu. Ipak… 

Nova verzija Nacrta Zakona od ovog leta, prema mišljenju stručnjaka(1), predstavlja bolje rešenje od prethodne kojom je bilo predviđeno da privredna društva mogu da odbiju zahtev za pristup informacijama ukoliko bi im to povredilo „jednak pravni položaj” na tržištu, političke stranke su u potpunosti bile izuzete iz ovog zakona, a odluka organa vlasti da dokument proglasi tajnim, nije se mogla dovoditi u pitanje. 

Iako ovih rešenja nema u finalnoj verziji Nacrta, dva suštinska problema nisu rešena, piše BIRN. Prvi se odnosi na nemogućnost poverenika da izriče kazne. Do 2017. godine poverenik je imao pravo da izriče kazne od 200.000 dinara za sve organe vlasti koji su protivzakonito odbijali da dostave traženu informaciju. Kazne ne bi plaćali pojedinci, već insitutucija što je predstavljalo pogodan mehanizam za kalkulaciju i izbegavanje dostavljanja informacija na štetu organa. Nakon usvajanja novog Zakona o opštem upravnom postupku, poverenik je dobio mogućnost da izriče kazne i do visine od deset odsto ukupnih godišnjih prihoda institucije. Međutim, budući da ni Uprava za trezor ni Ministarstvo finansija nisu umeli da kažu šta je to godišnji prihod, nepostupanje organa vlasti po zakonu godinama ostaje nekažnjeno i bez ikakvih posledica. Prema Nacrtu novog zakona, poverenik će sada umesto 200.000 kako je glasila prethodna neefikasna mera, moći da izriče kazne od 500.000 dinara.

Sa druge strane, rešenja poverenika su obavezujuća, konačna i izvršna, a Vlada ima zakonsku obavezu da prinudom obezbedi izvršenje rešenja poverenika, što se od 2010. godine nijednom nije desilo. U izveštaju Generalnog sekretarijata Vlade početkom ove godine navedeno je da Vlada Srbije za obezbeđivanje izvršenja rešenja poverenika neposrednom prinudom raspolaže sa istim mogućnostima kao i sam poverenik, dok se u Izveštaju o radu poverenika za 2020. podseća na komentar Zakona o opštem upravnom postupku (Zoran R. Tomić, 2017), u kom između ostalog piše da Zakon ne objašnjava bliže šta se smatra neposrednom prinudom, ali da Vlada ima pomoć policije da sprovode prinudu, što nije slučaj sa poverenikom. Iako se i u Izveštaju Evropske komisije za 2020. godinu navodi da izvršenje rešenja poverenika još uvek treba da bude osigurano, u Nacrtu novog Zakona nema izmena po tom pitanju.

Broj žalbi koje se podnose povereniku zbog ignorisanja ili odbijanja organa da postupe po Zahtevu za pristup informacijama, iz godine u godinu sve je veći. Prošle godine primljeno je 3286, a u radu Poverenika bilo je i 2783 žalbe iz 2019. godine. Rešene su 3584 žalbe, navodi se u izveštaju. Građani i udruženja građana bili najčešći podnosioci žalbi, i povereniku su se obraćali jer su institucije ignorisale njihove zahteve ili odbijale da dostave podatke bez adekvatnog obrazloženja. Od onih koje su rešene prošle godine, najveći broj žalbi bio je protiv republičkih državnih i drugih organa i organizacija, od toga polovinu čine žalbe protiv ministarstava.

Više od jedne četvrtine ukupnog broja rešenja kojima je poverenik naložio organima vlasti da dostave informacije tražiocima, ostalo je neizvršeno, a o lošem odnosu i odsustvu odgovornosti organa vlasti prema građanima i o nepoštovanju zakona najbolje govori to što je veliki broj žalbi završen obustavom postupka jer bi organ, pre donošenja odluke Poverenika, postupio po zahtevu kada sazna za žalbu i kada Poverenik zahteva njegovo izjašnjenje. To dovodi i do neracionalnog angažovanja zaposlenih u instituciji poverenika, trošenje javnog novca, a predstavlja i nepotrebno odugovlačenje jer pravog razloga za prvobitno uskraćivanje informacija nema. 

Darija Stjepić

(1) https://birn.rs/pravo-javnosti-da-zna-jos-gubljenja-vremena-na-stetu-gradana-i-novinara/ 

 

Izvori

 

 

Kreirane Viber nalepnice... Održana projekcija dokumentarnog...