search icon Arhiva

Zašto su nam potrebni podkasti

Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, snimaju se bez kraja i prekida podkasti u kojima ljudi pričaju ljudima. Možda je smisao podkasta da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili nisu stigli da se izraze? Ili to podkaster možda priča sam sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj podkasta da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas život često baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog podkastera saznamo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti a šta ne.

Zamenite u prethodnom pasusu reči „podkast“ i „podkaster“ rečima „priča“ i „pripovedač“ i dobićete isečak iz Andrićeve besede „O priči i pričanju“, koju je napisao povodom dodele Nobelove nagrade pre okruglo šest decenija. Možda stil tog prerađenog paragrafa pomalo starinski, ali čini se da je sve drugo na mestu. Jer, kao što je Andrić zaključio u toj besedi, „način i oblici pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju nema kraja“. Podkasti su upravo dokaz za to: format pričanja i slušanja za 21. vek.

Osvrnemo li se oko sebe, videćemo da imamo posla s nekom vrstom suprotne struje, male revolucije. Mediji uglavnom računaju na slabu koncentraciju publike, pa koriste niz trikova da je privole da pročita tekst od 50 redova ili da pogleda video-klip od tri minuta. A onda se – nekim čudom – za tu istu nestrpljivu publiku ispostavlja da je spremna da sluša kako neko čitav sat, dva ili tri priča o ugroženoj fauni amazonskih šuma ili o parlamentarnim izborima u Poljskoj. U toj igri lova na tuđu pažnju podkast često pobeđuje iz pozicije potpunog autsajdera, pa audio-zapis snimljen u nečijoj dnevnoj sobi može da ostavi u prašini multimedijalne projekte u koje je uloženo nemerljivo više truda i novca.

Reč „podkast“ (inače reč godine Oksfordskog rečnika za 2005) nastala je spajanjem naziva Eplovog „ajpoda“ i reči „broadcasting“ (prenos, emitovanje). U osnovi podrazumeva zvučni zapis, ali postoje i varijante sa vizuelnim sadržajima – ilustrovani podkasti i vodkasti. Izraz „vodkast“, kao fina ideja da se ukaže na podkast gde je osim mikrofona uključena i kamera, nije baš zaživeo, mada ima onih autora koji su tu složenicu namerno pogrešno razumeli, pa počeli da snimaju „pijane emisije“, tj. vodka-ste. Sve u svemu, danas se različiti formati snimljenih emisija, dostupnih za odloženo slušanje, nazivaju podkastima. Autor može da se snima kamerom dok priča, ali taj vizuelni element po pravilu nije od prevelike važnosti, pa publika nije na gubitku ako odluči da video-snimak tretira kao zvučni zapis.

Inicijalni razvoj podkasta omogućen je velikim promenama na tržištu ajpod uređaja. Prvi ajpod nudio je svojim korisnicima pet gigabajta memorije za 400 dolara. Petnaest godina kasnije, ajpod je po istoj ceni nudio 12 puta više prostora, u koji se dalo smestiti 15.000 pesama. Muzika, naravno, nije bila jedini sadržaj koji se useljavao u taj rastući mp3 univerzum. Prostor su sve češće zauzimali sadržaji mnogo duži od pesama: audio-blogovi. Krajem 2004. godine bilo ih je nešto više od dve stotine, da bi ih već sredinom 2005. bilo više od 13.000. Gotovo je nemoguće izvesti preciznu računicu o broju podkasta koji su nam danas na raspolaganju, ali sajt „Podcasts insights“ procenjuje da ih je trenutno više od dva miliona, kao i da je toj inflaciji u velikoj meri doprinela pandemija korone.

Ako stotine hiljada ljudi snima svoje podkaste, ne svedoči li to o nekakvoj globalnoj, neobuzdanoj prepotentnosti i narcisizmu? Otkud svim tim ljudima ideja da je to što imaju da saopšte zaista važno i da neko zaista želi da ih sluša? „Danas svako ima podkast, osim mene“, pomislio bi cinik. Zato su braća Makelroj, podkasterski trio Džastin, Trevis i Grifin, pre nekoliko meseci objavili priručnik upravo pod tim nazivom: „Svako ima podkast, osim tebe“ (Everybody Has a Podcast, Except You; Harper, 2021). Posvetili su knjigu svojim roditeljima, koji su ih „učili da mogu biti šta god požele kad porastu“. Govoreći to, gospodin i gospođa Makelroj bez ikakve sumnje nisu mogli ni da naslute šta će nastati iz tog „šta god“: tri brata su podkastom „Moj brat, moj brat i ja“ dostigla ogromnu popularnost širom sveta. Bili su prvi na rang-listama u kategorijama zdravlje, gejming i komedija, a postali su i trostruki bestseler autori Njujork tajmsa.

Priručnik „Svako ima podkast, osim tebe“ sve vreme vas navodi na ideju da prestanete da budete taj izuzetak iz naslova. A možete prestati, pod uslovom da imate bilo šta da kažete svetu i da imate način da to i snimite. Sve ostalo je, sudeći po braći Makelroj, manje važno, jer se podkast opire stegama forme. Hoćete emisiju od tri minuta? Može. Od tri sata? Može i to. Emisiju u kojoj sami govorite? U kojoj razgovarate sa prijateljem? U kojoj se svađate s grupom prijatelja? Može, sve je dozvoljeno, čak i potpuno bizarne ideje. O tome svedoče pomenuti pijani vodka-sti, izdanja duga 24 sata, ali i podkast „Najgora ideja svih vremena“ u kojem dvojica novozelandskih komičara iznova gledaju jedan te isti film i pričaju o njemu svake nedelje tokom godinu dana. Zasad su stigli da analiziraju „Grown ups 2“, „Seks i grad“ 1 i 2, „Sam u kući 3“ i „We are your friends“.

Svako pravilo je tu da se krši, osim jednog: podkastu je neophodna publika da bi opstao. Zbog toga, evo jednog spiska koji može poslužiti kao polazna osnova za upoznavanje sa domaćim autorima: „Agelast“, „Bukvalisti“, „Žiška“, „Pak u glavu“, „Šesta lična“, „Njuz net“, „Talasna dužina“, „Petparačka filozofija“ i „Linčova šiška“ (Youtube), „Zadovoljstvo u tekstu“ i „Tetke“ (Remarker), „Reaguj“ (NDNV), „Alarm sa Daškom i Mlađom“, „Neću da ćutim“, „Lingua dum“, „EkoGard“, „KRIK naglas“, „Fakat“, „Retrovizor“ i „YanTodor“ (Podcast.rs)… Ovim smo samo zagrebali površinu: na platformi Podcast.rs dostupno je toliko podkasta da bi samo pobrajanje njihovih imena (proverili smo!) zauzelo 55% ovog teksta.

Stefan Janjić

 

 

#OdGovor: Politički neistomišljenici Projekcija dokumentarnog filma...