search icon Arhiva

Medijske anomalije: tabloidi i rialitiji

Tabloidizacija medijske scene Srbije, u današnjem smislu, je ne tako davnašnja pojava. No ne treba zaboraviti da je još kontroverzni novinar Pera Todorović u Beogradu izdavao „Male novine” (nazvane po smanjenom formatu u odnosu na ostale dnevne listove toga doba po ugledu na „Europejsku modernu štampu”) od 1889 godine.

„Po mnogo čemu su ‘Male novine’ bile i prvi srpski tabloid, jer se Todorović nije libio da u njima objavljuje i raznovrsne društvenе skandale, pa i naručene napade na određene ličnosti. ‘Male novine’ su dostizale dnevni tiraž od 30.000 primeraka. One nisu počinjale političkim uvodnicima, već najsvežijim vestima. U njima su bila i obaveštenja o vremenskim prilikama, lutrijski izveštaji, vesti sa pijace, a imale su i crnu hroniku i humoristički kutak. Prve su u Srbiji objavljivale klasične feljtone” (Boarov, 2010).[1]

Već u ovom konceptu uređivačke politike mogu se uočiti osobenosti današnje tabloidizacije štampe u Srbiji. Veliki boldovani naslovi, mnogo kontroverznih fotografija, malo analitičkih tekstova, izvori sumnjive prirode, nepotpisani autori, kršenje kopirajta, montirane fotografije… Оsnovne teme su skandali raznih vrsta, najčešće vezani za političare (uglavnom naručeni tekstovi oponenata) i estrade (poboljšavaju „rejting” i publicitet u javnosti što direktno rezultira povećanjem svote na bankovnom računu).

Snježana Milivojević, istraživačica medija za nedeljnik Vreme 2017. u intervjuu iznosi:

„Tabloidizacija je bila posebno uspešna jer je usput temeljno razorila i čitav javni govor. U javni prostor uvedene su brutalnost i prostota, koje su prihvaćene kao legitiman oblik političke komunikacije. Pre pojave tabloida to nije bio normalan ni prihvatljiv govor. Tabloidi nemilosrdno uništavaju reputaciju političkih protivnika, ugled i biografije ljudi, ali je još opasnije što tako normalizuju agresivni, brutalni govor i čine ga sastavnim delom javnog života. Konačno, oni dezavuišu i samu ideju medija, srozavaju poverenje u njih, tako da ljudi povlače pažnju, odnosno javnost ostaje bez svoje najznačajnije kritičke institucije.”[2]

Monitorinzi tabloida u Srbiji, (pažnju obratite na sajt FаkeNews Tragač Novosadske novinarske škole koji već godinama dodeljuje zlatnog, srebrnog i bronzanog Pinokija medijima koji u toku tekuće godine objave najviše lažnih i manipulativnih vesti) ukazuju, između ostalog, i na politički instrumentalizovane kampanje protiv određenih javnih ličnosti. Prva takva, veoma sistematična i dugotrajna, je bila  početkom Trećeg milenijuma kada je u toku jedne godine Kurir objavio više od 200 tekstova u kojima se dezavujiše tadašnji predsednik G17+ i ministar finansija u dva mandata Mlađan Dinkić. Pod izgovor da se bave „istraživačkim novinarstvom“ tabloidi u Srbiji na osnovu sumnjivih izvora ili doturenih informacija čije poreklo vodi ka raznim „službama“  ostvaruju svoju „misiju“, obračunavaju se u ime vladajućih političkih elita sa oponentima. To je ujedno i razlika između poznatih svetskih tabloida tipa Sun koji objavljuju skandale VIP i osoba sa estrade, kraljevskih porodica, i uopšte selebritija svih sorti sa svih kontinenata, ali naši su politički instrumentalizovani i služe da obave ono što im se sugeriše da bi valjalo i neretko za to dobijaju  sredstva iz državne pomoći za medije.

„Prema javno dostupnoj dokumentaciji koju je Raskrikavanje sakupilo, u toku prošle godine ovih pet medija (Kurir, Alo, Informer, Srpski telegraf i Večernje novosti) i njihovi izdavači su na konkursima za projektno sufinansiranje dobili više od 29 miliona dinara iz budžeta lokalnih samouprava. Tako je ‘šampion dezinformisanja’ Srpski telegraf dobio ukupno milion dinara od četiri opštine – Sombora, Novog Sada, Kikinde i Pančeva. Informer je sakupio nešto manje novca – oko 800 hiljada dinara, ali su njegovi Izdavači – ‘Insajder tim’ i ‘Info It Media’ samo od Beograda dobili još 5, 9 miliona dinara.” [3]

Predsednik Evropske federacije novinara Mogens Bliher Bjeregard (Blicher Bjerregard) ocenio je 14. oktobra 2017. u Intervjuu nedelje Radija Slobodna Evropa (RSE) da je Srbija najgori primer kršenja medijskih sloboda na Balkanu. Dodajmo da je nakon pet godina situacija daleko gora. Suština uzroka je sažeta, kako tada tako i danas, u objašnjenju Bjeregarda kada komercijalizacija medijske sfere postaje problematična:

„Ona to postaje kada ne poštuje ili direktno urušava suštinu slobodu govora i onoga što su mediji i novinarstvo uopšte. To je vrlo složena tema. Ukoliko okruženje ne pogoduje slobodi govora i ako je sve podređeno isključivo zaradi, a ne ideji da mediji rade u korist demokratije, u tom slučaju komercijalizacija može imati pogubno dejstvo.”

Tabloidizacija štampe se fokusirala na političku instrumentalizaciju sadržaja i populizam kao i senzacionalizam kao predominantni diskurs. Televizija je svoj fokus stavila na rijaliti programe koji tokom 24 sata promovišu „vrednosti” jedne neuljudne, nasilne, mizogine, voajerske Srbije. Rijaliti programi koji su u Srbiju stigli sa formatoim Veliki brat 2006. koji je inicijalno emitovan na tada uglednoj televiziji B92. Velike rasprave su tim povodom bile u javnosti o tome da li se ikako može opravdati da jedna takva televizija emituje jedan takav program. B92 se pravdao da je to jedini način da nezavisna televizija ostvari profit koji će koristiti za skupo istraživačko novinarstvo.  Nakon Velikog brata, u Srbiju na TV ekrane, pre svega Pinka i Prve, kao i Happy TV, su stigli mnogo senzacionalističkiji rijaliti formati poput Farme, Maldiva, Survajvera, Parova. Ipak mnogi medijski analitičari tvrde da je prvi, veoma niskobudžetne produkcije (šest učesnika je živelo u kamp prikolici bez ikakvih uslova i za osnovnu higijenu) i po kršenju etičkog novinarskog kodeksa u samom vrhu, bio Cirkus voajer.

Koen i Vajman (Cohen and Weimann)[4] navode tri po njima osnovna razloga za zabrinutost kada su u pitanju rialiti programi i njihov uticaj na publiku. Prvi razlog je moć ovih programa da zadiru u privatnost, a da to auditorijumu uopšte ne smeta. Drugi je komercijalizacija rialiti programa. Reč je o novom bastard žanru „advertainment” što je spoj oglašavanja i zabave. Rijaliti su sredstvo za privlačenje publike kojoj se ustvari nudi ekonomsko propagandni program. Treći razlog za zabrinutost je što su ovi programi u suštini „beg od stvarnosti“. Zatrovani različitim situacijama koje se prikazuju na televiziji gledaoci gube kontakt sa stvarnošću.

Prema Robertu L. Hiliardu (Robert Hilliard) postoji nekoliko prototipičnih kritičara rijaliti programa: „ “neki kritičari veruju da rijaliti programi iskrivljuju, više nego što prikazuju realnost. Oni pitaju da li su prezentovani događaji isuviše odabirani kao netipični u odnosu na to što se uobičajeno dešava i izražavaju zabrinutost da neki događaji koji su prikazani u rijalitima su više predstava nego pravo zbivanje. Drugi kritičari izjavljuju da rijaliti programi imaju obrazovnu vrednost jer upoznaju populaciju sa radom i životom ljudi koji se bave važnim profesijama kao što su bezbednost, zdravlje, pravo. Neki opet vide rijaliti isključivo kao zabavu, pozivajući se na neizvesnost, iščekivanje i takmičarski duh, kao i mogućnost da se javnosti predstave neobični ljudi.”[5]

Iako je danas u Srbiji najgledaniji „miks-medija kultura” format rijaliti program, ipak je neetičnost produkcije većine njih pokrenulo nekoliko građanskih inicijativa za ukidanje ovog, po mnogima, „voajerskog“ i neukusnog, po mnogo čemu, formata, koji je čak često i na samoj granici pornografije. Istovremeno rezultat najmasovnije građanske inicijative za redefinisanje prikazivanja rijaliti programa (na primer zabranjeno emitovanje tokom dana i ograničavanje na posle 22.00, bez oglašavanja u štampi i sl) iz 2019. Godine gotovo 50.000 prikupljenih potpisa nije bio uspešan jer je REM tvrdio da ako se to reguliše tako rigorozno ugrožava se sloboda medija! Od tada do danas slični pokušaji izostaju a televizija Pink, uprkos svim protestima i građana i medijskih analitičara, nastavlja sa sve kontroverznijim „sezonama” rijalitija i na konkursu 2022. dobija ponovo, dakle obnavlja, frekvenciju za nacionalno pokrivanje svojih televizijskih programa. Profit je očito ponovo nadvladao javni interes, a dobar ukus je pregazio senzacionalizam i neetičnost.

Uz rijaliti na ekranu koji 24 sata okuplja pažnju i te kako velikog auditorijuma Srbije izostaje svaki javni dijalog o ozbiljnim problemima društva u kojem danas živimo, tako da se rijaliti može smatrati odličnim anestetikom koji zamagljuje misao, ili da parafraziramo jednu od najpoznatijih dijagnoza u teoriji marksizma, ali sada primenjenu na rijaliti programe, „rijaliti je opijum za narod.”

I na kraju opravdano je pitanje da li medijsko opismenjavanje može da bude delotvorno? Odgovor je ambivalentan. Iz više od dvadeset godina iskustva Novosadske novinarske škole u ovoj oblasti, prepoznate su dve osnovne opstrukcije medijskom opismenjavanju. Prva, medijsko opismenjavanje, po prirodi stvari, ne stiže, niti može, do svih građana i građanki Srbije, posebno do starijeg, uglavnom manje obrazovanog, ruralnog stanovništva, i onih sa društvene margine, a to je ujedno najrevnostnije biračko telo vladajuće partije i njenog predsednika. Drugo, medijski možeš opismeniti samo one koji hoće i žele da budu medijski pismeni i to uglavnom ako imaš razumevanje i podršku sredine koja podstiče, motiviše i ukazuje na značaj medijskog opismenjavanja. Dakle dometi su ograničeni što istovremeno ne znači da treba odustati, to nikako. Koliko toliko je ipak znatno više nego ništa.

prof. dr Dubravka Valić Nedeljković

Tekst je nastao u okviru projekta „Uvod u medijsku pismenost“.

[1] Dimitrije Boarov (2010). Legenda našeg modernog žurnalizma, feljton. Nedeljnik Vreme, broj 1019,  15. jul 2010..

[2] Ivana Milanović Hrašovec (2017). Progon javne debate. Nedeljnik Vreme, broj 1363, 15. februar 2017.

[3] Marija Vučić, Milica Ljubičić, Vesna Radojević (2021). Na naslovnicama pet novina blizu 1.200 lažnih i neutemeljenih vesti u 2020. godini. https://www.raskrikavanje.rs/page.php?id=Na-naslovnicama-pet-novina-blizu-1-200-laznih-i-neutemeljenih-vesti-u-2020–godini-829

[4] Prema D. Valić Nedeljković Rialiti programi: izjednačavanje javnog i privatnog diskursa. Kultura (Beograd). −.Br. 133 (2011), str. 289−305.  Cohen J, Weiman G., Who’s Afraid of Reality Shows?:Eksplorong the Effects of perceived Influence of reality Shows and the Concern Over Their Social Effects on Willingness to Censor, Communicaation Research, 2008, Vol. 35, No. 3, str 385  http://crx.sagepub.com/content/35/3/382.

[5] Hillard, R.L., Writing for Television, Radio and New Media, Tomson Wadsworth, 2008. Str. 253.

Dokumentarni film “Teret... Mediji i profit:...