„Cena istine”, novi dokumentarni film u produkciji SEENPM-a (Jugoistočna evropska mreža za profesionalizaciju medija) i Mediacentra Sarajevo u okviru projekta „Snažni“, govori o brutalnim napadima na novinare i novinarke u Srbiji, njihovom višegodišnjom potragom za pravdom i životom pod policijskom pratnjom. Film prati novinare Milana Jovanovića koji je izgubio kuću – od podmetnutog požara, Vladimira Mitrića koji 18 godina živi pod policijskom zaštitom i istraživačku novinarku Jelenu Zorić. Svima je zajedničko, kako u intervjuu za Mediacentar Sarajevo kaže rediteljka filma Valentina Delić, da bez obzira na sve pretnje i pritiske strastveno nastavljaju da rade svoj posao.
Napadi na novinare i novinarke su, dodaje ona, toliko učestali da se često postavlja pitanje kako uopšte neko želi da se bavi ovim poslom?
„Međutim, pojavila se jedna cela nova generacija istraživačkih novinara, a uz njih su i seniori, kao što je Milan Jovanović iz Grocke, koji tiho i uporno rade. Mislim da to govori o tome da je potreba za istinom suštinska i jača od bilo kakvih spoljnih i društvenih okolnosti“, objašnjava Delić.
Valentina Delić je rediteljka, scenaristkinja i novinarka. Devedesetih godina prošlog veka radila je na Radiju B92. Nakon toga postaje slobodni filmski reditelj i scenarista. Od 2010. radi radi dokumentarno-obrazovne serije u Školskoj redakciji Radio-televizije Srbije.
Ona kaže kako je ključno da sve žrtve ekstremnog nasilja, pa tako i novinari i novinarke moraju imati specijalni tretman, da ne smeju biti izloženi retraumatizaciji tokom tužilačko-sudskog postupka, što, kako dodaje znači i da bi moralo i da se reguliše vreme u okviru koga moraju da se urade određene radnje u postupku.
Šta su bili najveći izazovi tokom rada na filmu „Cena istine“?
Najveći izazov je bio kako da prisustvom kamere dodatno ne opteretim junake filma – ljude koji žive ozbiljne životne drame zahvaljujući tome što se bore da rade svoj posao istraživačkih novinara. Milan Jovanović je izgubio kuću u jednom neverovatnom, užasnom divljačkom aktu – od podmetnutog požara. Potom je, naravno, kod njega i njegove supruge, zbog stresa, usledio zdravstveni problem. Vladimir Mitrić je 18 godina pod policijskom zaštitom i živi, takođe, stresno u otežanim okolnostima, bez mogućnosti da ima privatnost. Jelena Zorić je strastveni istraživač i iako su javnost i tužilaštvo odmah reagovali nakon što joj je prećeno, to je životna pozicija u kojoj je potrebna ogromna snaga da se nastavi dalje da se radi i živi uravnoteženo. Zajedničko im je, međutim, i za mene zadivljujuće, da svo troje strastveno nastavljaju da rade.
Šta kažu podaci do kojih ste došli tokom istraživanja za film, koliko su napadi na novinare/ke česti u Srbiji ali i u zemljama regije?
Napadi su toliko učestali da se pitate kako uopšte neko želi da se bavi ovim poslom? Međutim, pojavila se jedna cela nova generacija istraživačkih novinara, a uz njih su i seniori, kao što je Milan Jovanović iz Grocke, koji tiho i uporno rade. Mislim da to govori o tome da je potreba za istinom suštinska i jača od bilo kakvih spoljnih i društvenih okolnosti.
U Srbiji se situacija u poslednjih sedam – osam godina promenila i utoliko što smo dobili Stalnu radnu grupu za bezbednost novinara koja je osnovana na osnovu Sporazuma o saradnji i merama za podizanje nivoa bezbednosti novinara između Republičkog javnog tužilaštva, Ministarstva unutrašnjih poslova i novinarskih udruženja. Bilo je potrebno vreme da novinari steknu poverenje u policiju kao svoje saveznike. I to takođe, vidimo u filmu.
Zbog čega je važno govoriti o napadima na novinare/ke i stalno ukazivati na ovaj problem kroz različite platforme, šta možemo promeniti?
Mislim da bi trebalo menjati procedure prema kojima se u ekstremnim slučajevima napada na novinare postupa. Ključno je da sve žrtve ekstremnog nasilja, pa tako i novinari moraju imati specijalni tretman, ne smeju biti izloženi retraumatizaciji tokom tužilačko-sudskog postupka, a to znači i da bi moralo i da se reguliše vreme u okviru koga moraju da se urade određene radnje u postupku. Ne smemo doći u situaciju da se Milan Jovanović i njegova porodica sada, nakon četiri godine od podmetanja požara u njihovoj kući, ponovo razvlače po sudovima i da se ceo slučaj relativizuje. Kako i zašto se to dešava – vidimo u filmu.
Kakva je prema vašem mišljenju percepcija javnosti u Srbiji kada govorimo o napadima, ali i sudskim procesima za napade na novinare/ke, da li javnost to razume kao društveni problem?
Kao i svuda, onaj deo društva koji je angažovan i zainteresovan prati sve i zabrinut je. No, bojim se da tu ima jedan drugi nivo: pisac i filozof Aldous Huxley je, setimo se, proročki rekao da će od klasične cenzure u budućnosti biti opasnije gomilanje informacija. Istina neće biti klasično cenzurisana, već nećete moći da je razaznate od mora informacija koje vam se plasiraju – i to sada živimo svi, ne samo u Srbiji. To što se forsira takva medijska atmosfera je dodatni napad na ozbiljne posvećene novinare.
Uz sve to postoji i još jedan vrlo važan pritisak – ekonomski pritisak na novinare. Ako ostavite tako važnu profesiju da radi u siromaštvu, a sa druge strane, na primer, imate vest da je medijska grupacija United Medija, vlasnica televizije N1 i Nove, kupila muzičku produkciju Grand, onda se kao neko ko sve prati morate ozbiljno zapitati o tome ko i koliko zaista podržava ozbiljno novinarstvo? Govori se o ogromnoj količni novca u ovoj transakciji prodaje Grand produkcije. Vest o navodnih 30 miliona evra koja se prenosi u nekim medijima, nigde ne možete lako proveriti. Ovo saznanje vas nikako ne ospokojava, naprotiv.
Koliko je sistem odnosno država spremna zaštititi novinar/ke da slobodno obavljaju svoj posao? Kada govorimo o sprječavanju napada na novinare/ke gdje vidite rješenje problema, koji su to mehanizmi zaštite i ko bi ih trebao pružiti?
Mi u regionu živimo zagledani u kulturne centre našeg dela sveta – Evrope. U tom svetu je jedan Julian Assange već deceniju progonjeni sužanj u najgorim uslovima. U Holandiji je prošle godine ubijen jedan od najpoznatijih tamošnjih istraživačkih novinara, nakon nastupa u udarnoj večernjoj emisiji. U Irskoj je ubijena mlada istraživačka novinarka…O broju novinara u zatvorima u Turskoj da i ne govorimo. U tom kontekstu mi treba da vršimo pritiske na sistem da šiti novinare. To je ono što obesrhabruje.
Sa druge strane ohrabruje me prosto činjenica, koju sam već navela: neutaživa glad za istinom koji naše društvo ima – što vidimo po broju mladih novinara koji dolazi i opredeljuje se za istraživačko novinarstvo – najteži vid novinarstva. Osim toga, verujem da je Radna grupa za bezbednost novinara veliki napredak i da preko nje treba da se ostvaruje i dalje pritisak da se štite oni koji su dragoceni za zdravlje i razvoj jednog društva: posvećeni novinari.
Film je produciran u okviru projekta: SNAŽNI: aktivnost civilnog društva u osnaživanju slobode medija i borbi protiv dezinformacija i mrzilačke propagande na Zapadom Balkanu i Turskoj. Projekat implementiraju partnerske organizacije: SEENPM, Albanski medijski institut, Mediacentar Sarajevo, Kosovo 2.0, Institut za medije Crne Gore, Makedonski institut za medije, Novosadska novinarska škola, Mirovni inštitut Ljubljana i agencija Bianet iz Turske, uz finansijsku podršku Evropske unije.
Izvor: Media Centar Sarajevo