search icon Arhiva

Obrazovanje novinara za budućnost

Najpre pogled u nazad koji će omogućiti bolje razumevanje onog okrenutog u napred.

Novinarstvo dvadesetog veka, posmatrano iz perspektive dvadeset prvog veka, je bilo boemsko i „komotnije“ nego ovo trećemilenijumsko. Novinari su tada imali kao podršku celu ekipu. Načelo stroge  podele posla je obezbeđivalo visoku profesionalnost svakog ponaosob zasnovanu na znanju onoga čime se svako u proizvodnom lancu tadašnjih medija bavio. To znači ako su novinari pratili takozvane „velike“ i značajne događaje, a radili za štampu, obavezno su na teren išli sa fotoreporterom, neretko i službenim automobilom sa vozačem. Dakle tačno se znao raspored posla i ko o čemu brine. Vozač je ima zadatak da ekipu najbrže moguće odveze na događaj i vrati u redakciju, brine o tome gde će se blizu događaja i bezbedno parkirati, što nije bilo ni malo jednostavan zadatak ako su bili u pitanju na primer fudbalski derbiji sa hiljadama razjarenih navijača, ili demonstracije kojima je bio blokiran jedan deo grada a medijske ekipe nikad nisu na takvim događajima dobrodošle, ili prirodne katastrofe u kojima su ugroženi ljudski životi pa tako i životi novinarskih ekipa, ratni okršaji u kojima su novinari suprotstavljenih strana takođe neprijatelji. Jednako važan član ekipe osim novinara izveštača je i profesionalni fotograf koji je beležio  događaj takozvanom lajf fotografijom. Te fotografije su nekada bile prava umetnička dela koja su dosezala ozbiljne cifre na  tržištu. Zna se pouzdano da je jedna nemačka novinska agencija devedesetih godina otkupila portret fotografiju Slobodana Miloševića za 5.000 maraka što je u Srbiji tada bio pravi „kapital“. Fotoreporter je na mestu događaja „ispucavao“ rolne filma o samom zbivanju, ali i radio portrete važnih ličnosti koji su i kasnije mogli da se koriste uz neke druge novinarske članke. U foto-labotatoriji su pregledani snimci. Većina ih je bacana ili čuvana u arhivi, a nekoliko odabranih su obično odslikavali nezaboravne trenutke bilo da je reč o političkom, kulturnom ili sportskom događaju. Uobičajeno je bilo da foto odelenje u štampanom mediju ima urednika fotografije ili šefa foto službe. Fotoreporteri su se uglavnom dogovarali sa novinarima o tome šta im treba snimiti, ali su bili i autori fotografija i prema tome i autonomni u odabiru onih koje su vredne da budu objavljene uz reporterski izveštaj ili intervju. Svaka objavljena fotografija je morala biti potpisana, jer su smatrane autorskim delom. Kad se fotografije izrade na fotopapiru prosleđivane su u takozvanu cinkarnu i pravile su se ploče koje idu u rotaciju. Fotoreporter je od tog trenutka imao autonomiju, veću nego danas u digitalno doba.

Asošijeted pres (AP) je bio najznačajnija agencija za otkupljivanje fotografija na teritoriji SFRJ i kasnije devedesetih u vreme raspada zemlje i ratova na teritoriji Zapadnog Balkana. Podsetimo da su sve novinske agencije imale svoja foto odeljenja i nudile su fotografije na medijskom tržištu kao uostalom i drugu vrstu informacija i usluga. Poznat je bio na primer i Rojters koji je imao urednika fotografije za ceo Balkan tokom devedesetih. Fotoreporteri su nekada bili i autori kratkih vesti i izveštaja koji su pratili fotografiju. Novinari su takođe nekada sami fotografisali događaje, ali ipak je podela posla bila uobičajena praksa. Posebno kada su, na primer, intervjui bili u pitanju, tada su novinari isključivo radili posao intervjuera, a fotoreporteri su snimali fotografije tokom intervjua. Te ftografije su neretko bile isto toliko značajne i privlačile pažnju čitalačke publike koliko i sam intervju.

U elektronskim medijima ekipe su bile još brojnije. Radijski novinari su imali snimatelja i terenski automobil sa vozačem koji je još osamdesetih godina dvadesetog veka imao ugrađen telefon sa kojeg su novinari mogli da pošalju izveštaj u redakciju tokom vožnje. Radio je morao biti brz, ova  ustvari dvokanalna radio veza, a ne mobilnim telefonima koje koriste novinari danas, je to omogućavala i tu su radijski novinari bili u prednosti u odnosu na one koji su radili u štampi. Bio je to tada vrhunac tehnologije i nije svaki službeni automobil imao tu pogodnost. Ta reporterska kola su „slana“ samo na najvažnije i najkontroverznije događaje. Radijski novinari su imali svuda u svetu pa tako i kod nas službene magnetofone Nagre za zaista izuzetne događaje i uglavnom su snimatelji nosili te teške i velike uređaje za snimanje zvuka, a novinari su bili zaduženi za mnogo manje i lakše, takođe profesionalne uređaje, šezdesetih godina Stele, a potom od sedamdesetih Uhere. Novinari su i sami snimali na događajima i intervjue, ali kada je nešto bilo zaista važno obavezno je išao i terenski snimatelj. Montaža materijala je bila poverena studijskim snimateljima koji su imali mogućnost i da dodatno poboljšaju snimak ukoliko je bilo potrebno. Studijski snimatelj je mogao, ukoliko je smatrao da snimak nije emitabilan, da ne dozvoli njegovo korišćenje ma koliko taj snimak događaja, ili intervjua, bio značajan za program. Znači novinari su pre svega brinuli o sadržaju, a tonci o snimanju audio materijala. Terenski snimatelji nikad nisu radili i novinarski posao kao što su to mogli fotoreporteri za štampane medije. Postojala je mogućnost da novinari rade predmontažu, izuzetno samo i to oni veoma spretni su radili i finalnu montažu priloga, pa čak i reportaža. Za to su služile minijaturne personalne režije „Kateri“.

I na kraju televizijska ekipa je zaista bila ogromna i komplikovana. Osnovnu je činio službeni vozač, kabloman, rasvetljivač, kamerman i novinar a katkad im se pridruživao i reditelj. Tu se tačno znalo ko šta radi i ko je za šta odgovoran. Retko su se tu mešale, ili spajale, delatnosti. Mnogo kasnije na specijalnim zadacima novinari su nosili i kamere i snimali događaje koje su pratili, više u svetu, kod nas zaista retko. Audio-vizuelna montaža je bila složen proces i do digitalnog doba novinari nisu montirali snimljene sadržaje samostalno.

Tako je to bilo – a danas?

Danas je digitalno doba novinare pretvorilo u „hibride“ oni su sami sebi i vozači i to neretko sopstvenih automobila i fotoreporteri i snimatelji (tonski i video). Njihov zadatak je osim praćenja događaja i fotografisanje i editovanje fotografija, i snimanje mobilnim telefonom događaja i montaža audio i audio-video snimaka i dodavanje sopstvenog novinarskog teksta u snimak jer za sve to naravno postoji aplikacija u svakom mobilnom telefonu a kamere današnjih mobilnih telefona su u ravni profesionalnih. Digitalno doba je tako novinare pretvorio u ono što se kolokvijalno naziva „one man band“. Suočen sa situacijom da obavlja istovremeno više profesija na istom zadatku u stisci sa vremenom lako je pretpostaviti da neka mora da trpi a to je često baš novinarska. Tekstovi i izveštaji sa događaja su sve kraći i jednostavniji bez fokusiranja na uzroke i posledice i kontekst u kojem se događaj zbiva. Samo najšturiji odgovor na pet novinarskih pitanja. Kratke rečenice za koje nije potrebno nikakvo znanje osim tehničko-tehnološko niti negovanje nekog osobnog stila i jezika.

Postoji li jasan odgovor na pitanje kakvo je potrebno obrazovanje novinara?

I sada na kraju rečeno je tek bio uvod za odgovor na pitanje kakvo je nekad bilo, a kakvo je danas i kakvo bi trebalo da bude obrazovanje za buduće novinare. Dakle u dvadesetom veku novinari su se obrazovali da razumeju svet u kojem žive, da budu izvrsni poznavaoci politike, sociologije, filozofije, književnosti, maternjeg jezika, a dodatno i raznih vrsta sportova, ali i umetnosti. Znači, oni su učili, nazovimo to, za „sadržaj“. Sve ostalo su radile druge profesije na medijskoj proizvodnoj traci i ako su novinari nešto dodatno o tome znali to je bilo samo dobrodošlo, ali ni slučajno obavezno. Tehničko-tehnološke veštine novinarskog zanata su se savladavale tek u redakciji. Na fakultetu su se novinari obrazovali  i savladavali novinarsku stilistiku. Morali su biti osposobljeni za dobar stil i jezik novinarskog izražavanja i da savladaju novinarsku etiku kao osnovu za svakodnevno bavljenje profesijom. Vrlo često novinari i nisu studirali novinarstvo već discipline koje su im omogućile da budu vrhunski profesionalci u svakodnevnom novinarskom poslu na primer pravo, političke nauke, sociologiju, umetnost. Zanat i druge veštine su savladavali u redakciji. Kasnije kada su se otvarali „novinarski“ smerovi na akademijama umetnosti, na tim studijama su savladavali i teoriju i praksu zvuka, slike, filma, fotografije….

Danas je sve potpuno drugačije. Već na studijama budući novinari i novinarke uče i jedno i drugo, dakle i „sadržaj“ i „veštine“ novinarstva. Nekada je novinarstvo bila profesija, kako bi profesor Čeda Čupić rekao jedna od časnih (tu su još i sudstvo, zdravstvo, prosveta…), a danas je zanat. Na fakultetu se stiče i znanje i veštine kako da u svom poslu novinari budu i novinari i snimatelji i montažeri i sami sebe da odvezu i vrate sa događaja, da sami na terenu pripreme izveštaj i pošalju ga u redakciju. Više nema ekskluzivnog novinarskog posla.

Profesiju dodatno ugrožava i jedna sada već ne ni tako nova pojava a to je „građansko novinarstvo“. To znači da pomoću novih digitalnih tehnologija svaki učesnik na nekom događaju može da pripremi izveštaj uz audio-vizuelni materijal i pošalje ga nekoj redakciji, manje ili više odgovorno. Da li su i to odistinski novinari? Pa nisu, ma koliko liberalno shvatanje novinarstva stalno insistira na tome da je danas svako novinar ko izvesti medij o bilo čemu što vidi i u čemu učestvuje i medij to objavi. Zbog sveopšte prisutne mogućnosti manipulacije i lažnog dojavljivanja danas imamo i novu profesiju koja ima i nove digitalne alate za njeno uspešno obavljanje. Reč je o dekonstrusanju lažnih i manipulativnih informacija i fotografija. Danas mnoge odgovorne redakcije imaju osobe, pa čak i timove koji se bave isključivo utvrđivanjem autentičnosti fotografija i snimaka i istinitosti prispelih ne novinarskih sadržaja pre njihovog objavljivanja. Ovom prilikom nećemo o posebnim sajtovima na kojima se objavljuje dekonstrukcija lažnih i manipulativnih informacija koje su objavili mediji, što iz neznanja, što iz zle namere.

Sve češće se novinari bave i takozvanim desk top istraživanjima i modžo novinarstvom. Novi termini, novi pristup poslu. Novinar si i ako nikada ne izađeš iz redakcije, već samo vešto pretražuješ datoteke na internetu, novinar si i ako sve radiš sam sa svojim mobilnim telefonom a tu najmanje ima baš novinarstva.

Sve je više novih veština koje novinari moraju da savladaju pa su tako postali neophodni treninzi kao deo doživotnog obrazovanja na kojima se stiču veštine koje prate nove tehnologije. Istini za volju na treninzima se obrazuju učesnici i za, na primer, izveštavanje u predizbornim kampanjama, izveštavanje u kriznim situacijama, izveštavanje o deci ili o marginalizovanim i osetljivim grupama.

Ne može se sve naučiti na fakultetu, tehnologije veoma brzo napreduju, novi društveni konteksti nameću nova pitanja i nova rešenja. Kao i u svim drugim profesijama i za novinarstvo fakultet više nije dovoljna naobrazba.

I sada slede ta ozbiljna i teška pitanja. Od odgovora na njih, ali i opštedruštvenog konsenzusa da je upravo to ono što zaista želimo kao moderna, demokratska zajednica, zavisi i budućnost novinarstva kod nas.

Dakle, da li uopšte novinarima treba baš četvorogodišnji studij žurnalistike ili novinarstva, kao studijski program na filozofskom ili fakultetu političkih nauka, odnosno akademiji umetnosti koji ovom studijskom programu obezbeđuju vrlo složene potporne predmete? Podsetimo da su na navedenim fakultetima upravo ti predmeti matični tako da su po prirodi stvari inkorporirani i u kurikulum studijskog programa žurnalistika ili novinarstvo. Savlađujući ih studenti stiču vrlo dobar korpus znanja.  Ili za ovaj sada „zanat“, a ne profesiju, može da se školuje po modelu dualnog obrazovanja (dva dana u klupi, tri dana u redakciji) i stekne trogodišnja diploma, a sve ostalo nauči posle tokom rada na raznim kursevima? Nadalje, da li medijskoj industriji trebaju novinari intelektualci ili samo oni koji vladaju različitim veštinama, ne obavezno dobrim stilom i jezikom i rasuđivanjem? Da li medijskoj industriji uopšte trebaju autonomni stvaraoci, oni koji su znanjem osnaženi da se čvrsto i beskompromisno drže etičkih profesionalnih principa ili oni koji svojim kontroverznim nastupima, pre svega  pred kamerom, omogućavaju medijskom sadržaju da ostvari odgovarajući „rič“? Da li su potrebni autori ili prezenteri? Da li su potrebni oni od ugleda koji je stečen dobrim obrazovanjem, ili oni koji se diče upravo svojom neobrazovanošću i neodgovornošću za javno izrečenu ili napisanu reč? Da li su potrebni nezavisni ili glasnogovornici određenih političkih elita?

Teška pitanja koja zahtevaju teške odgovore od kojih zavisi i tip obrazovanja za buduće novinare, i način upošljavanja novinarskog podmladka, ali i cela medijska atmosfera koja je okarakterisana kao „problematična“ u izveštaju za 2022. godinu Reportera bez granica (bavi se slobodom medija u većini zemalja u svetu po kojem je Srbija na 71. mestu).

Suma sumarum, od toga kakvu državu želimo i kakvu medisku sferu hoćemo da podržavamo, zavisi i kakvo ćemo obrazovanje novinara za budućnost odabrati. Znači, odgovor je kontekstualno uslovljen i zavisi, pre svega, kao i sve ostalo na Zapadnom Balkanu, od političke volje moćnih elita.

prof. dr Dubravka Valić Nedeljković

Projekat se realizuje je u okviru Programa malih medijskih grantova koji finansira Ambasada SAD a administrira Nezavisno udruženje novinara Srbije.  Stavovi, mišljenja i zaključci izneseni u projektu nužno ne izražavaju stavove NUNS i Ambasade SAD već isključivo autora.

Poziv na događaj... Poziv na trening...