search icon Arhiva

O ukidanju Diznijevih crtanih filmova ili o medijskim reprezentacijama i uticajima

Početkom 2021. godine mnogi mediji iz Srbije preneli su informaciju da je kompanija Dizni ukinula neke crtane filmove te produkcije*. Razlog tome jeste rasističko ili stereotipno potretisanje određenih etničkih grupa u filmovima „Petar Pan“, „Mačke iz visokog društva“, „Maza i Lunja“ i „Knjiga o džungli“. Navedena tema izazvala je burne reakcije javnosti, ali često uz raspravu u kojoj su se teme medijske reprezentacije i medijskih uticaja pojednostavljivale.

Navedene informacije domaći mediji preneli su iz stranih, prvenstveno američkih medija. Naime, prema navodima stranih medija, platforma Disney+ ograničila je emitovanje pomenuta četiri crtana filma korisnicima koji imaju manje od sedam godina**. Na zvaničnom vebsajtu kompanije Volt Dizni ne postoji nikakvo saopštenje u vezi sa ovom situacijom, a platformi Disney+ nije moguće pristupiti iz ovog regiona. Stoga, jedini izvor kojim je o ovome trenutno moguće raspolagati jesu navodi inostranih medija, kao i nekih domaćih medija koji su ovu informaciju prenosili.

Ono što je često primetno kada je u pitanju novinarsko izveštavanje o ovoj temi, kao i reagovanje publike na ovakav potez, jeste jedan emotivan pristup temi. Neki mediji prenosili su informaciju senzacionalističkom konstrukcijom naslova, a u javnosti se često mogla čuti ocena da je ovakav postupak preteran, neretko praćena konstatacijom da „smo mi odrastali uz ove crtane filmove i ništa nam nije bilo“, odnosno da nismo usvojili rasistička uverenja. Na taj način se relativizovao i mašio pravi smisao koji stoji iza pomenutog postupka.

Sa tim u vezi, važno je razjasniti da potencijalna konsekvenca na koju ukazuju oni koji su stručnjaci za reprezentaciju i stereotipe i predrasude u medijskim sadržajima, nije jednostavna ideja da će svako ko bude gledao određeni crtani film u kojem je drugi pogrešno portretisan obavezno postati eksplicitni rasista direktno posle odgledanog sadržaja, kako se to mnogima čini, već, da su ovakve reprezentacije na dugi rok nepovoljne po sliku i percepciju drugih i drugačijih.

Stoga će u narednim redovima biti detaljnije objašnjena ideja koja se odnosi na to zašto verovatno nećemo odmah postati eksplicitno rasistički nastrojeni ako odgledamo jedan film u kojem je određena grupa profilisana kroz stereotipe a u kojem to nije glavna tema, ali i da, uprkos tome, jeste važno i potrebno da se takvim prizorima ne izlažemo i da podstičemo produkcijske kuće da kreiraju sadržaje oslobođene predrasuda prema drugačijem.

Tema medijskih uticaja, kojoj svakako pripada i tema medijskih reprezentacija uzimajući u obzir pretpostavku o potencijalnim posledicama datih sadržaja, veoma je kompleksna tema koju odlikuje niz, najpre, metodoloških problema. Naučnicima koji se bave medijima veoma je teško, ili čak nemoguće, da dokažu u kojoj meri su prisutni dugoročni efekti određenih medijskih sadržaja na auditorijum. Do sada je ustanovljeno da mediji poseduju izvesnu moć kada su u pitanju kratkoročni uticaji (npr. Barlett, Branch, Rodeheffer, Harris, 2009 ili Maass, Klopper, Michael, Lohaus, 2011). Do ovakvog zapažanja, sigurno je da su došli i oni koji nisu psiholozi ili komunikolozi. Poznato je svima da je nekakav roman sasvim sposoban da u nama izazove plakanje, kao i da su neki žanrovi filma, poput komedije ili horora, u mogućnosti da nas navedu da se smejemo ili plašimo. Svakako da je i tema kratkoročnih medijskih uticaja složenija od pukog smejanja ili plakanja na medijski sadržaj, ali za potrebe naučno-popularnog teksta, može zainteresovanom laiku da bude pogodna ilustracija. Međutim, dokazati da je određen medijski sadržaj imao direktan dogoročan uticaj na nekakav stav ili uverenje, i samo taj medijski sadržaj, bez ikakvih uticaja drugih spoljnih faktora, veoma je nezavidan, ili čak, nemoguć zadatak. Ovo jeste nemoguć zadatak i iz razloga što, najverovatnije, nije ni tačan. Naši stavovi i uverenja, čak i naše osobine ličnosti, značajno su u vezi sa našim iskustvima. Koncept da ono što mi jesmo danas posledica je onoga što smo bili i šta smo doživeli nekada, utemeljen je u različite teorije razvojne psihologije (npr, psihoanalitička teorija, teorija psihosocijalnog razvoja, sociokognitivna teorija i sl) (Vasić, 2020). Dakle, zbog toga što na nas utiču i drugi faktori, ne možemo osnovano tvrditi da postoji direktna veza između jednog medijskog sadržaja i nekog posebnog stava. Ovakva nadražaj-odgovor (stimulus-respons ili S-R) shvatanja prevaziđena su u nauci daljim razvijanjem bihejviorističke škole i unošenjem treće oznake O koje je označavalo organizam, i čime je staro shvatanje obogaćemo novim modelom koji je glasio S-O-R (stimulus-organism-response) (Fajgelj, 2019). Tek je teorija o postavljanju dnevnog reda (Lippmann, 1921) i teorija uokviravanja (Goffman, 1986) u komunikologiji vratila diskurs o medijskim uticajima kroz ideju da mediji odabirom teme o kojoj će izveštavati utiču na to o čemu će publika misliti i razgovarati, a uokviravanjem određenih tema, tj. stavljanjem u neki kontekst utiču i na to kako će se o određenim temama misliti. Iako se ove dve različite škole mišljenja o medijskim uticajima čine protivrečne, one su zapravo komplementarne i nužne prilikom razgovara o značaju negativnih medijskih reprezentacija.

Pomenuto je, dakle, da je nemoguć zadatak tvrditi da je jedan određen medijski sadržaj uticao na određen stav o nekom pitanju (kao što je predrasuda prema drugim etničkim grupama) te je istaknuto da na stavove utiču i drugi spoljni faktori. Jedan od tih faktora mogu biti stavovi roditelja ili staratelja, a ovakav način učenja predrasuda se naziva i intergeneracijskom transmisijom predrasuda. Na primer, neka istraživanja koja se tiču predrasuda prema određenim grupama pokazala su da postoji velika korelacija između predrasuda koje neguju roditelji prema pripadnicima crne rase i implicitnim predrasudama kod njihove dece (Sinclair, Dunn, Lowery, 2005 ili Pirchio, Passiatore, Panno, Maricchiolo, Carrus, 2018) kao i da predrasude i sklonost stereotipisanju u nekim domenima pokazuju sklonost i ka jednoj opštoj netoleranciji drugog i drugačijeg (O’Bryan, Fishbein, Ritchey, 2004). Takođe, odrastanje u društvu koje neguje diskriminatoran odnos prema drugačijem, značajan je sredinski faktor koji može uticati na razvijanje takvih, u datom društvu zapravo konformističkih, stavova. U tom pogledu, za objašnjavanje i ovog fenomena, može poslužiti biološka teorija razvoja Jurija Brofenbrenera (1979) koji je sredinske uticaje raspodelio u tri sistema: mikrosistem koji čini porodica, škola i igralište (ona mesta u kojem su prisutni neposredni odnosi deteta sa drugim ili značajne osobe deteta) i koja ima najveći uticaj, potom egzosistem (susedi, šira porodica, kolege) i makrosistem koji predstavlja porodično okruženje u kojem su prisutne određene vrednosti, norme i običaji (prema Vasić, 2020). Tek u markosistemu medijski sadržaji imaju svoju ulogu.

Zbog toga, iako postoje drugi faktori koji utiču na naša mišljenja i uverenja pored medija, treba ipak imati na umu da mediji svakako jesu jedan od faktora. Mediji jesu jedan od činilaca socijalizacije, i svojim potretisanjem ili stavljanjem određenih tema na dnevni red mogu da utiču na to o čemu ćemo misliti, i kako ćemo o određenim temama misliti. Određene etničke grupe na taj način, a pogotovo one sa kojima nismo u mogućnosti da se direktno susretnemo u svom mikro ili egzosistemu i o kojima sve što znamo znamo samo iz medija, posebno su osetljive. Teorijski gledano, ukoliko o jednoj grupi posedujemo isključivo znanja koja smo dobili iz medijskih izvora, u tom momentu medij za nas postaje jedini izvor saznanja, kao i provere takve informacije. Ako su sve informacije u medijima o određenoj grupi rasistički portretisane, moguće je da ćemo datu sliku prihvatiti takvu kakva nam je preneta. Na sličnom principu počiva, na primer, propaganda u nekom društvu, u kojem svi medijski sadržaji istovetno, kampanjski i orkestrirano potretišu na isti način određenu grupu ili grupe. Međutim, neki interni činioci, poput ličnosti, sklonosti kritičkom mišljenju, medijske pismenosti i sl. mogu i u takvoj situaciji uticati na to da li će se određena reprezentacija shvatiti kao činjenica.

Takođe, potrebno je imati u vidu kontekst kompanije Volt Dizni koja je globalna produkcija i koja svoje sadržaje plasira doslovno u sve delove sveta. Zbog svetske raširenosti ovih sadržaja, kao i njihove popularnosti, važno je kako su druge kulture i etničke grupe reprezentovane. Naime, crtani filmovi kompanije Dizni deo su popularne kulture, a popularna kultura je, kako bi većini bila prihvatljiva i interesantna, nužno konformistička. Stoga sadržaji popularne kulture pokušavaju da konstruišu stvarnost i da pošalju poruke koje su prihvatljive većini u publici. U sadržajima popularne kulture se tako nekakve ideologije i stavovi predstavljaju kao realnost, odnosno kao prirodno stanje stvari (Markuze (1964) prema Sigeti (2019)). Ovo se odnosi samim tim i na stereotipe i predrasude prema drugim i drugačijima koje su većinski prisutne u datom društvu. Način na koji se drugi portretiše u ovakvim medijskim sadržajima kodira se kao nekakva realnost ili istina, a u stvari je pojednostavljena i iskrivljena slika drugoga.

Imajući sve navedeno u ovom tekstu u vidu, može se zaključiti da je koncept medijskih reprezentacija i uticaja veoma kompleksan, te da je nužno prići mu složenijom, po mogućstvu, stručnom i naučnom argumentacijom. U suprotnom, uprošćene ocene povodom uticaja specifičnog sadržaja i olake konstatacije u vezi sa njegovim plasiranjem mogu dovesti do nepovoljnih ishoda u razvijanju empatičnijeg i tolerantnijeg duha i društva.

Valentina Sigeti, komunikološkinja***

*Na primer, PrvaMondoNovaNovostiStil

** Neki strani izvori koji su izveštavali o tome su, na primer, SkyNewsDaily MailYahoo!LifeThe VergePolygon

***Zainteresovan čitalac o ovoj temi može pronaći više u knjizi „Deca, stereotipi i učenje o drugome iz medija“ Valentine Sigeti na ovom linku.

Reference:

  1. Barlett, Christopher and Branch, Omar and Rodeheffer, Christopher and Harris, Richard. (2009). How long do the short-term violent video game effects last?. In: Aggress Behav. May-Jun 2009;35(3):225-36.. Dostupno na: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/19206102/
  2. Fajgelj, Stanislav. (2019). Uvod u psihologiju. Beograd: Centar za primenjenu psihologiju.
  3. Goffman, Erving. (1986). Frame analysis: An Essay on the Organization of Experience. Boston: Northeastern University Press. Dostupno na: https://is.muni.cz/el/1423/podzim2013/SOC571E/um/E.Goffman-FrameAnalysis.pdf
  4. Lippmann, Walter. (1921). Public Opinion. Dostupno na: https://wps.pearsoncustom.com/wps/media/objects/2429/2487430/pdfs/lippmann.pdf
  5. Maas, Asja and Klopper, Klara Maria and Michael Friederike, Lohaus, Arnold. (2011). Does Media Use Have a Short-Term Impact on Cognitive Performance? A Study of Television Viewing and Video Gaming. In: Journal of Media Psychology (2011), 23, pp. 65-76, 2011 Hogrefe Publishing. Dostupno na: https://econtent.hogrefe.com/doi/abs/10.1027/1864-1105/a000038?journalCode=zmp
  6. O’Bryan, Megan and Fishbein, Harold and Ritchey, Phillip. (2004). Intergenerational Transmission of Prejudice, Sex Role Stereotyping, and Intolerance. In: Adolescence 39(155): 407-26. Dostupno na: https://www.researchgate.net/publication/8059128_Intergenerational_Transmission_of_Prejudice_Sex_Role_Stereotyping_and_Intolerance
  7. Pirchio, Sabine and Passiatore, Ylenia and Panno, Angelo and Maricchiolo, Fridanna and Carrus, Giuseppe. (2018). A Chip Off the Old Block: Parents’ Subtle Ethnic Prejudice Predicts Children’s Implicit Prejudice. In: Front. Psychol., 09 February 2018. Dostupno na: https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fpsyg.2018.00110/full
  8. Sigeti, Valentina. (2019). Deca, stereotipi i učenje o drugom iz medija. Dostupno na: https://novinarska-skola.org.rs/wp-content/uploads/2019/10/Valentina-Sigeti_Knjiga-za-Entelehiju_Deca-stereotipi-i-ucenje-o-drugome-iz-medija-2-1.pdf
  9. Sinclair Stacey, Dunn Elizabeth, Lowery Brian. (2005). The relationship between parental racial attitudes and children’s implicit prejudice. In: Journal of Experimental Social Psychology, Volume 41, Issue 3, May 2005, Pages 283-289. Dostupno na: https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0022103104000666
  10. Vasić, D. Aleksandar. (2020). Razvojna psihologija. Novi Sad: Fakultet za pravne i poslovne studije.
Edukativna aplikacija o... Nastava na daljinu...