search icon Arhiva

Propagandno komuniciranje za vreme pandemije

Propagandno komuniciranje podrazumeva skup različitih tehnika i veština kojima se upravlja mišljenjem, emocijama ili ponašanjem primalaca poruke. Propaganda se pokazala kao veoma delotvorna komunikacijska veština naročito u periodima velikih društvenih kriza (koje su najčešće podrazumevale ratne okolnosti) kada je trebalo usmeriti ponašanje velikog broja ljudi ka ostvarivanju određenog cilja (pobediti neprijatelja, ponovo pokrenuti privredu, itd.). Krizna situacija u kojoj se nalazi čitav svet već više od godinu dana, takođe ima odlike ratnih zbivanja, jer je moguće identifikovati neprijatelja, koji se u medijima najčešće određuje kao nevidljiv, a takvom atribucijom se i dodatno naglašava njegova superiornost u odnosu na nas koji smo tom neprijatelju vrlo dostupni. Osim jasne podele strana, krizna situacija u kojoj smo se našli podrazumeva postojanje strategije za borbu protiv neprijatelja, kao i neophodna sredstva, odnosno „oružja“ za kontinuiranu bitku. Sa obzirom na iznenadnost početka bitke i nepripremljenost kako manjih društvenih zajedinca, tako i globalne zajednice, potupno je očekivano da će ključnu ulogu u pripremanju čitavog sveta za ovu bitku obaviti mediji, upotrebljavajući sredstva za brzo i efikasno slanje uticajnih poruka. Već u prvim medijskim izveštajima o razmerama pandemije korona virusa postalo je jasno da će se krizno komuniciranje zasnivati na propagandnoj manipulaciji jednom od bazičnih ljudskih emocija – strahom.

Nakon jednogodišnje izloženosti porukama poslatim u cilju sprečavanja širenja virusa, spašavanja ljudskih života i smanjivanja posledica pandemije po privredu, možemo se zapitati da li je ovakav vid komunikacije bio dovoljno uspešan i šta se na osnovu dosadašnje komunikacije moglo zaključiti.

Pre svega, značajno bi bilo istaknuti koji su to segmenti propagandne komunikacije bazirane na eksploataciji emocije straha, koji bi trebalo da budu ispunjeni kako bi došlo do ostvarivanja komunikacijskog uticaja. U pitanju su četiri uslova[1]:

  1. Mora biti vrlo jakog intenziteta;
  2. Mora da ponudi specifičnu preporuku za prevazilaženje straha sadržanog u nekoj pretnji;
  3. Preporučena akcija mora biti opažena kao efikasna metoda u savladavanju straha;
  4. Individua nad kojom se vrši propaganda mora biti uverena da je u stanju da preduzme preporučenu akciju.

Uspešnost propagandne komunikacije sada možemo meriti ostvarenošću navednih neophodnih uslova. U tom smislu se nedvosmisleno može govoriti o potpunoj uspešnosti u ostvarivanju prva dva uslova. Naime, intenzitet medijskih poruka u kojima su sadržana upozorenja, obaveštenja o nepovoljnom razvoju pandemije, veoma slikoviti prikazi obolelih na respiratorima, uznemirujući snimci načina prevoženja i sahranjivanja preminulih, postigli su efekat buđenja emocija straha jakog intenziteta, čak i na samom početku pandemije kada se u Srbiji beležio relativno mali broj zaraženih, a građani su pristajali na restriktivne mere koje su podrazumevale, između ostalog i zabranu kretanja. Takođe, već na samom početku smo dobijali smernice za ponašanje koje bi trebalo da bude delotvorno za prevazilaženje krizne situacije (pranje ruku, držanje distance, nošenje maske).

Kada je reč o trećem i četvrtom uslovu, razlozi za njihovu veću, odnosno manju uspešnost su višestruki. Prvenstveno se radi o dugotrajnosti krizne situacije, koja je svakim danom donosila nove izazove, kako u kontekstu neophodnosti menjanja epidemioloških mera, tako i u kontekstu uspešne kontrole informacija. Uspešnost propagandne komunikacije zavisi prvenstveno od kontrole informacija koje će do građana doći, što se, usled postojanja alternativnih komunikacijskih sredstava pokazalo apsolutno bezuspešnim. Tako su se, osim informacija koje su dovele u pitanje kredibilnost autoriteta od kog nam informacije dolaze, počele širiti brojne neistinite informacije koje su potpuno poljuljale poverenje građana da su preporučene mere zaista efikasna metoda za prevazilaženje krizne situacije (treći uslov).

Dužina trajanja krizne situacije takođe je jedan od uzročnika neadekvatnog ispunjavanja četvrtog uslova za uspešnost propagandne komunikacije. Prolongiranje mera kojima se u cilju prevazilaženja jedne krize javlja više drugih, takođe egzistencijalnih kriza (gubitak posla, smanjenje prihoda, odlaganje saniranja drugih zdravstvenih tegoba), razuverilo je građane da su oni sami u stanju da preduzmu preporučenu akciju, odnosno da se i dalje pridržavaju mera. Na taj način se trenutno mogu objasniti i različiti potezi države (neuvođenje potpune obustave kretanja), kao i ponašanje građana (protesti malih i srednjih preduzetnika, nelegalni rad ugostiteljskih objekata, privatna okupljanja većeg broja ljudi).

Propagandno komuniciranje plasirano u medijima nije bilo u mogućnosti da uspe prvenstveno jer je jedna zdravstvena kriza uzrokovala više drugih društvenih kriza, kao i usled nedoslednosti autoriteta koji su bili osnovni izvori informacija. Iako je verovatno i dalje rano govoriti o naučenim lekcijama o kriznom komuniciranju za vreme pandemije, neki od navedenih razloga slabije uspešnosti medijske propagandne komunikacije mogu nas navesti na zaključak da se ovakvom vrstom netransparentne komunikacije kojom se želeo postići jedan specifičan cilj, zanemarujući ostale aspekte života i društvenosti građana, postiglo suprotno. Došlo je do dugoročnog gubitka poverenja, čijim posledicama svedočimo ovih dana uz više hiljada zaraženih građana i realtivno blagim epidemiološkim merama (posebno u poređenju s početkom epidemije).

Koja bi bila alternativa ovakvoj vrsti komunikacije? Iako do sada nismo imali priliku da krizu prevazilazimo bez upotrebe propagandnih tehnika, ova kriza je svojim mnogostrukim posledicama pokazala da bi trebalo potražiti i alternativna rešenja. Jedno od njih bila bi transparentnost dostupnih podataka i javna diskusija uz što više saslušanih predloga i argumenata svih zainteresovanih strana. Strategija kriznog komuniciranja bi tad podrazumevala brzu organizaciju, uključivanje što više aktera, efikasnu akumulaciju argumenata i obaveštenost o dugoročnim projekcijama razvoja situacije. Uključivanjem građana u proces donošenja odluka potencijalno bi se ostvarilo i veće poštovanje donesenih odluka. Tretiranjem građana kao podanika, već prvi znaci komunikacijske nedoslednosti od podanika prave protivnike u bici bez pobednika.

Milica Janjatović Jovanović

 

[1] Tadić, D. (2005). Propaganda. Beograd: Spektrum Books, str. 156

O nastavi na... Domaći zadatak: Snimite...