search icon Arhiva

Intervju sa dobitnicima EU Nagrade za istraživačko novinarstvo, Ivanom Lalić Majdak i Milošem Teodorovićem

Nagrada Evropske unije za istraživačko novinarstvo prvi put je dodeljena u Srbiji, i to Milošu Teodoroviću i Ivani Lalić Majdakza dokumentarni film „Svedoci“. Sa dobitnicima nagrade smo razgovarali o situaciji na medijskoj sceni Srbije, pritiscima sa kojima se susreću, značaju dokumentarnog filma „Svedoci“, ali i o novinarskoj hrabrosti i motivaciji, bez kojih bi bilo neizvodljivo dobiti ovako prestižno priznanje.

intervju 2

          – Šta za Vas lično predstavlja ova nagrada?
Ivana: Za nas ova nagrada predstavlja jedno veliko priznanje, prvenstveno zbog toga što je film „Svedoci“ bio ponuđen trima televizijama sa nacionalnim frekvencijama u Srbiji – RTS-u, TV Prvoj i B92 na besplatno emitovanje i nijedna od te tri televizije nije htela ili nije smela da ga emituje. Film je bio emitovan na B92 info, koji nema nacionalnu frekvenciju.

          – Da li smatrate da će ova nagrada pospešiti gledanost filma i motivisati druge televizije da ga emituju?
Ivana: Nadamo se da hoće. Ako ništa drugo, nadamo se da će neka pitanja koja su otvorena i pokrenuta u filmu „Svedoci“ nastaviti da budu aktuelna, zato što je situacija u kojoj se nalaze zaštićeni svedoci zaista teška u Srbiji. To su ljudi koji su smogli hrabrosti da javno svedoče o zločinima svojih saboraca. Konkretno, mi se bavimo zločinima nad albanskim civilima i to su ljudi koji na svakom koraku, upravo zbog toga nailaze na veliku osudu okoline i imaju velike probleme. Zbog toga se nadamo da će mediji više da se bave ovom temom.

Miloš:Činjenica koliko će se film emitovati, ali i sam film po sebi, manje su bitni. Mnogo je bitnije to što ova priča postaje „lakmus papir“ za ovo društvo. Pogledajte kakav tretman ima ovaj film u medijima i videćete gde se nalazi ovo društvo. Film „Svedoci“ po svojoj sadržini, pa da je i mnogo gori, jeste nešto što bi trebalo da se emituje u udarnom terminu RTS-a. Jer govori o suštinskim problemima ovog društva sa kojima se ono nosi 20 godina. A film skoro da nije našao prostor za emitovanje. To je jedan od pokazatelja gde mi živimo.

          – Koliko ste dugo radili na pripremi filma i sa kakvim ste se, ako jeste, pritiscima susretali tokom tog rada?
intervju 3Ivana: Projekat je trajao godinu dana. Tokom tog perioda sa zaštićenim svedocima smo imali različita iskustva. Sa nekima je bilo teže da razgovaramo, sa nekima lakše. Naravno, oni su se prvenstveno plašili kako bi izlazak u javnost mogao da utiče na njihovu poziciju. Mi u filmu tretiramo bivše zaštićene svedoke, bivše pripadnike 37. Odreda posebnih jedinica policije. To su ljudi koji žive u malim mestima na jugu Srbije. Oni su javno progovorili o jednom teškom zločinu za koji je bio optužen, a zatim oslobođen njihov glavnokomandujući Mitrović. To je zločin u Suvoj Reci, kada je 48 članova porodice Beriša starosti od jedne do 101 godine ubijeno. Ti ljudi su izašli u javnost jer su bili veoma nezadovoljni tretmanom koji su imali u programu zaštite. Konkretno, imali su primedbe na Tužilaštvo za ratne zločine i na jedinicu za zaštitu svedoka koja ih je čuvala. Sa ovim svedocima je bilo lakše stupiti u kontakt. Ono što je predstavljalo veći problem jeste svedok koji se takođe pojavljuje u filmu, Zoran Rašković, bivši pripadnik „Šakala“, koji je i dalje zaštićen svedok. On se odrekao tajnosti identiteta u toku samog suđenja jer je smatrao da je časnije da ljude protiv kojih svedočigleda u oči. To su njegovi bivši saborci. On je imao probleme, ne sa ljudima iz jedinice za zaštitu svedoka, koji ga neposredno čuvaju, nego sa bivšim načelnikom jedinice za zaštitu svedoka Milošem Perovićem. Perović je šest godina bio na tom položaju, a smenjen je negde u junu, tokom rada na ovom filmu. Rašković se plašio da će mu se, ukoliko nama da intervju, ukinuti ta zaštita. Trenutak kada se on odlučio da svedoči je zapravo bio kada su Šakali prvostepenom odlukom suda osuđeni na određenu zatvorsku kaznu. Oni su u međuvremenu oslobođeni odlukom Apelacionog suda. Ali kako su oni pušteni na slobodu nakon prvostepene presude, do okončanja postupka, iste noći svedoku Raškoviću je zapaljena kućica-splav na Adi Ciganliji od strane nepoznatih počinioca. I on je shvatio da je taj izlazak u javnost neki vid zaštite i da više zaista nema šta da izgubi. Tada nam je dao prvi deo intervjua. Posle smo ga ponovo snimali i sve to je išlo lakše. Ali ono što je nama bilo veliko iznenađenje u toku rada na ovom filmu zapravo je odnos sa institucijama sistema – jedna nevoljnost da nam izađu u susret i da nam daju intervju.

Miloš: Zapravo je reč o otporu i apsurdu koji se pokazao tokom realizacije projekta. Ako ne lakše, onda je na istom nivou bilo teško nagovoriti svedoke i nagovoriti nadležne da učestvuju u filmu. Mi nismo uspeli da nađemo sagovornike u jedinici zaštite svedoka, iako se gospodin Perovićpojavljivao u medijima, očigledno u tekstovima koji su bili strogo kontrolisani. Mi smo duže od šest meseci pregovarali sa tužilaštvom da o tome govore. Nijednog sudiju iz ovih osetljivih procesa nismo uspeli da nagovorimo da govori, pa ni preko kontakata, odnosno insistiranja preko Kancelarije poverenika za zaštitu informacija od javnog značaja. To govori kolika zatvorenost postoji oko ovog pitanja i oko institucija koje se bave procesuiranjem ratnih zločina i koliko zapravo postoji zavet ćutanja u institucijama. Šta onda možemo da očekujemo od svedoka?
Dakle, ovaj film je prvi čin. Drugi čin se upravo događa i sve to može da se podvede pod neka pitanja delovanja institucija koje mogu raditi dobro ili loše. Ali je potpuno poražavajuće da se mediji time ne bave. Zamislite bilo koji sistem u kom se desi jedno ubistvo. Zamislite sada kako se u nekim zapadnim demokratijama mediji skupe oko tog pojedinca, oko sudije, oko tužioca… Kako proganjaju advokate… Ovde to pitanje nije postavljeno. Ja znam jedan do dva medija koji su se time uopšte bavili. Ubijeno je 120 civila. Ja ne znam šta je drugo bitnije od toga, a mediji su ovde to praktično prećutali. To je još jedan primer fraze „gde mi živimo?“.

          – To znači da i dalje pratite temu tretmana zaštite svedoka, i nakon emitovanja filma?
Miloš: Ovo je šire od tretmana zaštite svedoka. Ovde su sva pitanja obuhvaćena. Jedino što je bitnije od svedoka prikazanih u filmu jesu te žrtve. Ovaj sistem i institucije konstantno lupaju šamare žrtvama. Ljudi koji su preživeli razne zločine, žrtve koje su se odlučile da budu svedoci u procesima, kao što je npr. u slučaju „Simini četnici“. Ti ljudi sada gledaju kako su oni o kojima su svedočili pušteni na slobodu.

          – S obzirom na trenutnu situaciju na medijskoj sceni Srbije, šta biste poručili kao savet mlađim kolegama? Kako da se nose sa izazovima novinarske profesije?
Ivana: U svakom slučaju, treba im što više hrabrosti. Ja mislim da je ovo najtužnije i najružnije vreme srpskog novinarstva. Ovo je vreme kada su na dnevnom nivou oko 70% medijskih sadržaja koji se plasiraju, na granicama tabloidnog izveštavanja, poluistina i paušalnih tvrdnji. U takvoj situaciji istraživačko novinarstvo zaista deluje kao borba sa vetrenjačama, ali mislim da u svakom slučaju ne treba odustati i ne treba se povinovati tim niskim kriterijumima žute štampe. Postojala su mnogo teža vremena od ovih, pa su se novinari borili i bili su hrabriji. Radili su na osnovu novinarskog kodeksa, čime su sačuvali svoj moralni i profesionalni integritet i dignitet. Govorim o devedesetim godinama, kada su se gubili ne samo poslovi, već i glave. Ovde se stalno govori o političkim i ekonomskim pritiscima na medije. Ali niko ne postavlja pitanje zašto novinari pristaju na to? Zašto nisu hrabriji? Srbija jeste zemlja u kojoj se novinari ubijaju, ali ukoliko odlučite da se bavite novinarstvom, treba da budete spremni na rizike koji postoje. Stoga je novinarima zaista najviše potrebna hrabrost.

Miloš: Meni se čini da je situacija još gora od ovoga kako je Ivana opisala, zbog toga što se izgubio prostor na kojem mogu da se čuju ovakvi glasovi. Dakle, i ovaj film je stvar teške alternative, jer je jako mali broj ljudi spreman i zapravo vidi razlog da učestvuje u tome. Ne postoji prostor, medij koji se time bavi i koji će to da emituje, neguje i na tome da insistira. I ako nađete novinara koji ima ambiciju da se ovim poslom bavi uz neku ideju ozbiljnosti, on prosto nema gde da se obrati i to iznese. Izgubio se medijski prostor koji ova pitanje tretira kao relevantna i to je jedan strašan test za medije ovde. Praktično, ne postoje mediji koji ozbiljno pristupaju poslu i sa time se neko pre ili kasnije mora pozabaviti. Sada je već kasno. A šta će biti posle tog kasno, ja ne umem da procenim.

          – Kakvi su vaši dalji profesionalni planovi? Na kakvim projektima trenutno radite?
Ivana: Trenutno radimo na jednom projektu koji se bavi autocenzurom. To će takođe biti dokumentarni film pod nazivom „Cenzori u nama“. Podržan je od Ministarstva kulture Republike Srbije. Upravo je tema zašto novinari pristaju na ovakve uslove.

Autorka: Marina Kovačev.

Dodeljena EU Nagrada... Prvi krug privatizacije...