search icon Arhiva

#OdGovor: Autošovinisti

Kada je Zoran Ćirjaković, predavač na Fakultetu za medije i komunikacije, sada već daleke 2006. godine sastavio kovanicu „autošovinista“ nesvestan je bio u kakvu će se biljku ljudožderku izmetnuti ta semenka. Jezički gledano, reč „autošovinista“ spada u neologizme, iako bi joj, zbog načina na koji se masovno u Srbiji koristi, više odgovorala definicija „teške jezičko-političke karabudževine“.

Od tvorca koji je, iznebuha nacionalno samoosvešćen, želeo da se osvrne na sopstveno i izveštavanja domaćih kolega u stranim medijima u vreme ratova u SFRJ, kovanica „autošovinsta“ je pobegla u svet, gde je našla više nego plodno tle za transformacije i metastaze koje su od nje načinile monstruma što proždire sve što ne stoji sa „naše“ strane crvene linije.

A, u toj liniji leži nevolja.

Na desnom političkom krilu „autošovinista“ se bazično definiše kao osoba koja mrzi sopstveni narod. Mržnja, pokazala je to istorija onoliko puta, uvek je okrenuta nekom drugom. Tog nekog vidimo kako se ponaša drugačije od nas, izgleda drugačije, plače, skače i kvače drugačije od nas, iako to često nije slučaj. Insistiramo da nam je potpuno stran. I, što je najvažnije, obavezno se odaziva na drugačije ime.

Autošovinizam ima tu nesreću da pokušava da definiše osobu koja mrzi ono što i sama jeste, ali odbija da odgovori na neugodna pitanja. Da li je moguće u potpunosti mrzeti sebe? Ako jeste, zar nije logično da se čovek distancira od objekta mržnje? Prezir čoveka gura na suprotnu stranu, koja god ona bila. Ako se distancira od sopstvenog nacionalnog identiteta, pripada li mu i dalje ili je postao neko drugi? Ako je neko drugi, nije li njegova mržnja najobičniji šovinizam?

Kada logika prorešeta definiciju „autošoviniste“, zagovornicima postojnja te mitske vrste neprijatelja ostaje samo da brljaju.

I tu se vraćamo na onu crvenu liniju koja odvaja nekakve „nas koji volimo svoju naciju“ od nekakvih „njih koji svoju naciju mrze“. Logika je, nažalost, uništila. Sada se, umesto jedne crvene linije, povlači bezbroj manjih na svim onim tačkama u kojima nema slaganja.

Odjednom, autošovinisti su sveprisutni. Dovoljno je samo proglasiti nešto nacionalno poželjnim i ispravnim i čekati protivnike da sami ulete u mrežu čim to dovedu u pitanje kritikom.

„Autošovinista“ je postala etiketa koja se lepi na leđa u prolazu. Svaka kritika vlasti, svako insistiranje na kažnjavanju zločina počinjenih od naše strane, svaka kritika ideja supremacije, svaki podsmeh upućen retrogradnim politikama, sve to stalo je pod kišobran „autošovinizma“. I više nije važno da li čovek kritikuje veličanje ratnih zločinaca, preispituje vojne nabavke oružja, odnos države prema manjinama ili napiše da je pevanje pesama Baje Malog Knindže na dočeku olimpijaca sramotno. Autošovinizam je reč koja sve to komotno pokriva, ne zato što je to jezički i logički u stanju, već zato što onaj ko optužuje to tako želi.

Tako smo dobili najbrže rastuću društvenu grupu prema kojoj se gaji netrpeljivost. I baš ta netrpeljivost koren je svega. U nedostatku argumenata, šovinista je protivniku pokušao da namakne isti onaj opis kojim ga je ovaj decenijama častio. Mrzitelj je objektu sopstvene mržnje rekao da je mrzitelj. Ili, kako to dečija pesmica jednostavnije definiše: „jedan, dva tri, sve što kažeš to si ti“.

Zvuči budalasto, ali brzina kojom se kovanica „autošovinista“ primila u svakodnevnom govoru pa i u akademskom diskursu, pokazuje da je tu da ostane.

 

Petar Klaić

 

#dostajemržnje #noplace4hate

 


 

Tekst je objavljen u sklopu projekta (Od)govor. Projekat podržava Evropska unija. Za sadržaj projekta isključivo su odgovorni izdavač i autor. Sadržaj ne odražava nužno stavove EU.

 

Kreiran priručnik za... #OdGovor: Nevladine organizacije